Dok svijet užurbano korača, hita za novim trendovima, želi više… dedo Atif sjedi na staroj štokrlji, potklocanoj da se ne gega na baščaršijskoj kaldrmi i ćeifi.
Ćeif, riječ sve rijeđe upotrijebljena, a tako jedinstvena. Turska je to riječ koja označava dobro raspoloženje, dobru volju, radost, veselje, uživanje, a opet toliko sarajevska. Sarajevska, jer nikom ćeif toliko ne znači koliko Sarajlijama.
Ćeif je dedi Atifu eto da sjedi baš tu. Na Baščaršiji koja baš kao i dedo Atif čuva onaj trenutak uhvaćen jednom davno. Čuva i ne pušta… Čuva ćeif.
Ćeif da vrijeme tu ne znači mnogo. Da se zvuk udarca fildžana od tacnu čuje već od pojavljivanja prvih zraka sunca, a nestaje tek u sumrak. Da zvone pozdravi na svim jezicima svijeta. Da prolaznici zapitkuju, a trgovci odgovaraju. Da se, kad se nešto i pazari, lova tri puta obrne oko glave, pa sa smiješkom gurne što dublje u džep. Da ne ispadne, kao što dedi Atifu svaki dan ispadne marka kada naiđe mala Nadin pa se sagne da doda dedi Atifu, a on prelazeći rukom preko brade strogo promrmlja – kupi čokoladu.
Pokoji put promrmlja i kad mu golub proleti nisko pored glave ili radoznali prolaznik u žurbi drmne sto sa bosanskom kahvom i rahat lokumom, jer ćeif se ne smije kvariti.
Al’ voli dedo Atif i golubove i prolaznike, kao što i Nadin voli dedu Atifa. Jer Baščaršija se voli i ćeif se voli.
Ćeif je dedi Atifu i slušati zvuk udarca čekića od lim dok kujundžija Osman pravi svoju džezvu u Kazandžiluku, staroj zanatskoj ulici u kojoj se ovaj zvuk čuje stotinama godina. Voli i onaj trenutak kad se buka čekića i lima izgubi u zvuku ezana i crkvene zvonjave, pa čeka da se vrati i da Osman ponovo potrefi savršeni ton.
Ćeif je dedi Atifu posmatrati i susrete kod sebilja, javne česme zanimljivog oblika, kojih je u Sarajevu nekada bilo na stotine. Jedinog sačuvanog sebilja koji više nije samo česma već i mjesto susreta. Mjesto zbog kojeg dedo Atif ponovo mrmlja dok gleda djevojku koja već podugo čeka sama, a u stari sahan umače i zadnji komad hljeba. Jer vrijeme je za večeru. Sunca nestaje, a dedo u radnju unosi štokrlju i zaključava.
A onda po starom dobrom običaju popije vode na sebilju, baci pogled na stari baščaršijski sat i krene uz Kovače. Stara čeka s kafom. Čeka da s njom podijeli priče iz čaršije. Jer i to je ćeif.
