„Najbolje se osjećam među jednostavnim ljudima pred kojima mogu da odbacim svoje oklope, da zaboravim komplekse i opreznost, s kojima mogu da se smijem, da kažem sve sto mislim, ne plašeći se da će me pogrešno shvatiti. Srećom, ima takvih ljudi i ja im se uvijek neobično radujem.“
Ima li zaista takvih ljudi? Neka svako krene od sebe, jesmo li mi takvi ljudi? Hoćemo li izdržati da ne prokomentarišemo, ne osudimo ili krivo ne pogledamo neki drugačiji postupak, drugačiji način života, drugačije ljude, drugačiji svijet, od našeg?
Živimo u oklopu skovanom po tuđim standardima i tuđim vrijednostima i pokušavamo da budemo sve ono što je okolina odredila kao dobro. Da li je to zaista dobro? Nemamo hrabrosti ni da se pitamo jer nas odgovor plaši.
U svijetu muškaraca – zakopčanih u košulje, džempere, okovanih skupocijenim satom i bez obzira na visokokvalitetne, udobne cipele, sa posljednjom markom automobila kao izborom za prevozno sredstvo. Muškaraca koji razmišljaju mišićima i očekuju da mišljenje i stavovi neće osvojiti ženu i dok pod izgradnjom sebe smatraju samo fizičku izgradnju.
I žena – iskvarcanih, sa dugom nadograđenom kosom, podleglih plastičnim operacijama nakon kojih svaka na svaku liči i sa svim modnim trendovima počevši od glave pa do pete. Žena koje ne misle, koje ne čuju od šuškanja novčanicama i ne vide od materijalne zaslijepljenosti.
Ja biram da budem svoja.
Biram da budem žena koja neće da se našminka ujutro kada izlazi iz kuće, ako joj se ne šminka. Biram da budem žena koja će sa istim ponosom hodati i u patikama i u potpeticama i biti jednako privlačna. Biram da budem opuštena, da se ne sramim reći da uživam u poeziji isto onoliko koliko uživam i u glasnoj klubskoj muzici. Biram da budem srećna zbog sebe, a ne zbog drugih.
Znam, platiću zbog toga cijenu koja se ogleda u osuđivanju i podrugljivim komentarima. Biću čudak jer nisam u kalupu. Narod je takav i kad nema šta da kaže, uvijek će da priča.
Znam i da rizikujem svoju socijalno – društvenu prihvaćenost i svoju poželjnost kao žene, ali ako me neko ne prihvata i ne želi takvu kakva jesam, onda tog nekog ni ja ne prihvatam. Sve sa osmijehom na licu i lijepim željama, „daleko im kuća od moje“.
Umori se čovjek vremenom od glume onog što nije. Jer nije čitav život pozornica, ne postoji scenario i naučen tekst. Postoje samo nepredvidive situacije koje nas tjeraju da odreagujemo i na način na koji to uradimo iskristališu nas kao osobu. Neću reći dobru ili lošu jer takva podjela za mene ne postoji. Niko nije kompetentan da kaže šta je dobro, a šta loše jer komparaciju između toga krojimo sami i po sebi. A to ne može da bude objektivno mišljenje.
Moja poruka nije da si bolji ako si drugačiji, nego da samo trebaš da budeš svoj.
Možda će nekome ove moje riječi zvučati lagane, već rečene, ali su zapravo teške, preteške. Stoje već duže vrijeme na mojim leđima, savijaju me do poda. Onda shvatim da zapravo od njihove težine klečim, ponizno, pognute glave. Ćutim, dok pričaju oni koji i nemaju šta da kažu. Onda kada za sve ono što prećutimo i progutamo nema više mjesta u nama, desi se promjena.
„Nešto te promijeni. Shvatiš da ne možeš biti onaj čovjek od juče, a ne znaš koji ćeš biti sutra. Naposlijetku uvidiš da je vrijeme da počneš da misliš na sebe jer si negdje, davno, zaboravio na to.“
