Dok mi je povjetarac milovao gola i izgrebana ramena koja su se promiljala kroz poderanu i zgužvanu košulju, klečala sam ispod starog jasena pokušavajući srediti misli i shvatiti šta se dogodilo. Nisam bila svjesna šta me snašlo. Pred očima su mi promicale slike cijelog života koji sam provela u toj skromnoj kućici koja se nalazila na kraju ulice. Da li je sada ovo bio moj kraj? Kraj svih onih godina koje sam provela u tišini? Kraj jedne priče koju je teško ispričati? Kraj šutnje? Kraj strepnje? Nezaboravan je osjećaj knedle u grlu koja me je gušila pri samoj pomisli na tog čovjeka.
Čovjeka kojemu sam dala pupoljke svoje mladosti, svoju dušu i tijelo… i umalo život. I zaista sam mu u potpunosti pripadala. Htjela to ili ne. Podnosila sam veliku žrtvu zarad te „ljubavi“, tog braka i mirnog života.
U meni je bilo sve slomljeno… duša prazna. Osjećala sam da i posljednji dio mene umire… a čini mi se da sam već odavno prestala živjeti.
Prestala sam živjeti onog tenutka kada sam dozvolila da taj čovjek digne ruku na mene… da osjetim njegovu snagu na svojoj koži… da osjetim njegov poriv za mučenjem. U početku sam tražila razloge i opravdanja. Hiljadu je izgovora upravljalo mojim mislima i navodilo me da pomislim da sam nečim nesvjesnim izazvala ovu nesretnu epizodu svog života. Negdje duboko u meni je tinjala mala iskra nečega što mi je govorilo da ne smijem ostati u ovom živom blatu u koje sam svakim danom sve više propadala. Sve je to bilo tako ponižavajuće da nisam željela nikome ispričati šta se dešava. Sama sam se borila s tim. Tišina je bila moj jedini izbor. U početku sam se molila Bogu da me pogleda, da skrati moje patnje, da me spasi iz ruku mog tlačitelja, međutim odavno sam to prestala. Osjećala sam da moje molitve nisu bile uslišane jer je svakim danom bivalo sve gore. Sve češće je dželat dolazio po svoju žrtvu. Onemoćala sam. Posljednjim trzajima sam se nastojala uhvatiti za slamku spasa… onu iskru koja je negdje duboko u meni tinjala i davala mi neobjašnjivu snagu da preživim ta poniženja protkana bolom, prazninom, suzama, jadom i čemerom.
Danas sam tu, među živima, hvala Bogu. Moja iskra je zasjala i dala mi snagu da se oslobodim teških željeznih okova koji su mi stezali dušu i tijelo. Konačno pripadam samoj sebi… konačno sam se probudila iz zimskog sna u koji sam bila tvrdo zapala… konačno je došao kraj toj teškoj tišini. Tišini koja je malo po malo kidala od ono malo duše što je ostalo. Završila sam jedno teško poglavlje u svom životu, a moja misija je tek počela. Ostalo mi je ispričati mnoštvo neispričanih priča kojima ću, nadam se, probuditi mnoge uspavane ljepotice. Priče koje će odjeknuti poput jakog groma koji udara u sve dželate ovog svijeta… priče koje će vratiti vjeru u Boga onima koji su je izgubili… priče koje će rasplamsati one iskre što tinjaju u dubini duše… priče koje će značiti slobodu…
I da, počela sam se ponovo moliti.