Da živimo u svijetu poremećenih vrijednosti zastarjela je fraza, ali nažalost još uvijek bolno tačna. Raspravu o tome koliko neko ili nešto vrijedi možemo voditi samo ako je riječ garderobi, cipelama, torbicama…ali o vrijednosti čovjeka ne bi trebalo da raspravljamo. Kako kod nas vlada autokratija upravo gore spomenutih poremećenih vrijednosti mi olako ulazimo u te rasprave i dajemo sebi koje kakva prava u tome. Kako? Zašto?
Kako se usudimo pričati o nečijoj vrijednosti, a ne biti ni najmanjim dijelom iste ili ne znati kroz šta je neko prošao dok je gradio tu svoju vrijednost. Ono što je gore od te priče, zasigurno jeste omalovažavanje tuđih vrijednosti. Pošto volimo biti ukalupljeni bilo da je riječ o modi, frizuri, poslu isto tako volimo da ukalupljavamo i naše umove (valjda smo tako sigurniji ili šta već). Iz tih kalupa proizilazi i sve ovo gore navedeno. Ako na vrijeme ne završiš fakultet, ne nađeš posao, ne osnuješ porodicu, ako ne daj Bože nisi prvi u svemu (jer sve to tako komšiluk i okolina kažu da treba) tvoja vrijednost vrtoglavo pada. Pa u stvari ne da pada, više ono kao, nemaš je. Niko ne zna našu pravu vrijednost, a svi nam kače „cijenu“. Ljudi ne gledaju ono ontološko, ono istinsko i ono što je suštinsko u svemu tome, jer ispao si iz kalupa i nemaš više šta da tražiš, izvini molim te.
Sve ovo možemo nazvati jednim imenom – seoske priče. Naše vrijednosti dolaze iz naših bitaka, iz ratova koje vodimo sami protiv sebe i sami protiv svih zarad svoje ljubavi, mira i spokoja. Koliko se puta usudimo voditi bitke za koje možda znamo da su unaprijed izgubljene, koliko se usudimo biti uz nekog i onda kada vidimo da dok ga guramo naprijed on stoji ukopan u mjestu. Koliko se usudimo preuzeti odgovornost za svoje postupke bilo da su dobri ili ne baš tako sjajni, za sve to i toliko naša se vrijednost povećava, dobija na snazi i jačini. Samo oni ljudi koji su istinski svjesni svoje vrijednosti mogu da pomognu i drugima da spoznaju vlastitu vrijednost. Da pruže ruku, a da se ne boje da će biti povučeni u ćorsokak od strane te druge osobe ili da će izgubiti svoju vlastitu vrijednost, jer kako da izgubimo ono u šta smo sigurni da imamo. Niko (skoro niko) ne zna naše unutrašnje bitke koje bijemo, niko (skoro niko) ne zna sa koliko se snage trudimo da prebrodimo sve nevolje u životu za koje život ne pita da li smo spremni i da se izborimo za svoje parče neba koje nam pripada po svim ljudskim i Božijim zakonima. Skoro niko to ne zna, a svako bi da nam odredi vrijednost. Svako bi da nam sudi, svako bi da nam kaže kako da živimo, kako da se borimo, a pri tome ti isti ne rade ništa u korist svojih vrijednosti. E pa ne može to baš tako! Vlastitu vrijednost određujemo i znamo samo mi sami. Sa punim pravom možemo sebe da potapšemo po ramenu i kažemo sebi da vrijedimo u svakom smislu i da smo vrijedni svakog novog jutra koje svane i svega onog što smo prebrodili i što ćemo još prebroditi.
Kada dođe dan (a dođe nam svima sigurna sam) da nismo što bi se reklo u „elementu“ i nismo dali sve od sebe ili nismo postigli željene rezultate, to ne znači da ne vrijedimo. Trebamo se sjetiti ostala 364 dana u kojima grizemo lavovski i dajemo sve od sebe, da pomognemo sebi i drugima kojima smo potrebni. Niko nije u našoj koži pa da zna kako dobijamo sve bitke, kako preživljavamo dan na fakultetu, poslu, dan kada iščekujemo nešto nama važnije od bilo čega pa da može da odredi kakvi smo, koliko vrijedimo i dan nam postavi granice. Granice su samo u našim umovima i glavama, sve ostalo su samo priče drugih, (a ponekad i nas samih). Ako dopustimo tim granicama da se šire i da zauzimaju sve veću „teritoriju“ naših umova i vrijednosti, drugima dopuštamo da dobiju ono što nama pripada ali ne samo da dobiju naše, već im dajemo i vjetar u leđa da nas odrede prema svojim mjerilima koja su u današnje vrijeme sve samo ne mjerodavna i objektivna. Kada preguramo dan i dobijemo svoje bitke prije nego što legnemo u krevet trebalo bi da pogledamo u nebo. Gore stoje zvijezde kojima bi trebalo da težimo uz svijest o vlastitoj vrijednosti. Grabiti prema njima, ne prema suncu. Jeste da kažu da je sunce najsjajnije ali i ono se pokori tmurnim oblacima.
Težiti ka zvijezdama i biti poput njih dokazujemo drugima, a i sami sebi da možemo baš kao i one da sijamo i kad je oko nas tama. Čak šta više, u tami možemo zasijati najljepše. Tim svojim sijanjem možemo pomoći i obasjati put još nekome. Nekome ko je možda zalutao kao nekad mi, nesvjesni vlastite vrijednosti i nemoćni da pogledamo prema zvijezdama. Postati jak i biti svjestan te vrijednosti ne znači da uvijek budemo prvi u svemu što radimo. To znači biti spreman i na mogući poraz, na moguću bol, na moguće odbijanje…ali nastaviti dalje. Nastaviti uporno i strpljivo. Grabiti jako prema cilju, raditi na sebi i osnaživati svoje potencijale.
Zato svako jutro kada pijemo prvu jutarnju kafu podsjetimo se svojih vrijednosti, napišimo ih negdje gdje ćemo ih vidjeti čim otvorimo oči. Sjetimo se samo šta smo sve prebrodili, koliko smo puta pali i ustali, koliko smo bola istrpili da bi naše vrijednosti bila zaista dio nas. Svaku noć bacimo pogled prema zvijezdama, težimo da kao i one sijamo i kad je najtamnije i najteže. Tada ćemo vremenom uvdjeti da živimo život, a ne da životarimo. Pristati na borbu i ići u susret svemu znači živjeti, osjetiti se živim. Iz tog razloga treba znati svoje vrijednosti i potencijale, jer ih sigurno svi imamo, samo je pitanje ko je koliko spreman da ih osvjesti i očuva.
