Davno sam čula izraz “imati zelene prste”. Još dok sam se kao mala, divila i čudila, kako u jedan mali, majušni prozor, koji čak i ne gleda na sunčanu stranu – stane čitav vrt.
Nevjerovatno mnogo / divna gramatička kombinacija, ali ipak…/ nevjerovatno mnogo vrsta kaktusa je stalo na dasku tog prozora…Često bi se desilo da su i onako rijetko –cvjetajući, cvjetala po dva-tri, istovremeno. Redovno bi me ostavili bez daha i pitala sam se – kako su tako gruba, mala i bodljikava stvorenja, skrivala pa iznjedrila, tako prekrasne cvjetove neopisivih preljeva boja?
Uz njih su se uvijek šepurile minijaturne pelargonije svih boja, turski karanfili – opet majušni i prilagođeni manjku prostora, poneka maćuhica i svih mogućih boja, u najminijaturnije moguće, saksijama, pa afričke ljubičice koje su cvjetale i cvjetale, neumorno, istrajno, stvarajući pravu eksploziju boja na svim onim djelićima prostora, na kojima su se šepurile.
Šta je čudno bilo u tom vrtu, u maloj sobi, u trošnoj kući? Što to uopće nije bio “prozor okrenut pogledima”, čak ni sunce nije pod previše milosnim uglom dopiralo do njegovih stakala. Nije imao svrhu “ukrašavanja kuće”, nije imao nijedan uslov, a da udomi tako prekrasan i života pun, vrt…nije imao ništa a imao je Sve…
…Imao je Njene “zelene prste”……
Imao je Njene priče, osmijehe i odabir uz sadjenje, za svaku biljčicu , imena koje će baš toj maloj mrvi života, savršeno pristajati.
Imao je Njene trenutke mira, uz Njena isčitavanja ljubića, dok joj je jedna-od-nebrojeno-mnogo-mačaka-u njenome-životu, prela u krilu.
Imao je otkucaje Starog Sata sa zida, s kojim bi se prepirala i korila ga, kad bi kasnio ili brzao. Koliko mene moje pamćenje služi, nikad nije bio tačan. A bio je nezamjenjiv.
Imao je Njene “zelene prste”…
Kako bi odabrala pelcer, kako bi uopće i odlučila da mu dodijeli mikron prostora u tom vrtu, tako je taj novi život i počinjao.
Izvlacila je nevjerovatne boje iz svih mogućih biljaka, u nemoguće kratkom roku, kao da su se takmicili, ko će brže da protegne svoja nježna, zelena tijela do te faze, kad bi Joj se u raskoši boja im cvjetova, odužili, za svu datu ljubav.
A njome ih je obasipala. Bili su zalivani tom ljubavlju, čak i kad bi zaboravila da ih zalije ili kad bi malko korova se provuklo među njih…
Jednom sam joj rekla tek – “Voljela bih imati prozor kao ti, teta Julka moja”, a ona se napola smrče / vječna mrziteljka djece, a koja su je obožavala, mrziteljka – po njenim izjavama no tako štani blizu istini nije bilo / i onako smrknuta mi taj put uze prste, pogleda ih ka suncu i samo reče…”Imaćeš takav vrt”…
„I ne samo da imaš ‘zelene prste’, nego ti sunce voli prste.“
Tada je uopće nisam razumjela, a pogotovo ne kad je šapnula za sebe: “A tek što si šašava, na mene i na mamu ti, ne gine ti vrt, koji će te slijediti, kud god bila.”
Prošle su godine, vijekovi, eoni…od tih Naših momenata, koji su se nastavili i u drugome joj stanu, većem, svjetlijem, okrenutom ka sunčanoj strani, sa većim prozorom – čak sa dva veća prozora, moliću lijepo. Naravno, teta Julka je opet imala Magiju Cvijeća na oba prozora i opet mačku u krilu i Stari Sat koji je sve sporije kucao, ali zvuk mu je dobivao na ljepoti. Iako više nikakve veze sa tačnošću koja bi makar malo mogla krasiti spravu satom nazvanu, svi su ušivali u njemu.
“Izeš sat koji ne kasni”, rekli bi svi, “ali, sat koji ima ovakav zvuk , ehhh…”.
Treba li reći da je moja teta Julka, sve sa mačkom, Starim Satom i svojim pametnim, blagim i kao dom-toplim, očima, uvijek nani način, Tu…
Još od onog prvoga trena kad posadih Biljku i dobih Cvijet…
U nemogućim uslovima, na čudnim mjestima. Prsti su mi bili praćeni Cvjetovima.
Da, sada, ovog trena, pomilovah pogledom jednu razbuktalu ljubičicu, predjoh na hibiskus, koji mi se protegao do vrha prozora, sa dva prekrasna, toplo-crvena cvijeta uz stabljiku, onda mi smiri pogled iscvjetala bijela ljepota kale i osmijeh mi se poigrao sa patuljastom ružicom, koja počinje nuditi svoje pupoljke, još snene, cvjetanju. Potpuno i dugo, pogledom milujem jedan dušom odabran, bambus, koji mi se svako jutro, primakne bliže suncu.
Cvjetaju, potaknuti mojim “zelenim prstima“, s tek mrvom vode, zaljeveni suncem i mojim pričama.
I ne, moj prozor, iako je na sunčanoj strani, nije prozor koji se šepuri pred okom prolaznika, on se cak i ne vidi. Visoko je. I sa ulice gledan, ne liči na prozor – vrt -.
Ali, ja baš i ne marim za to. Kao ni moje male, zelene mrve života, koje moju mrvu pažnje zelenih mi jagodica, uzvrate životom.
Kao da je uopće bitno, gdje je taj prozor, u kojoj kući ili zgradi. Nimalo bitno.
Dok je god meni ovih mojih zelenih prstiju, gdje god ja bila, moj će me vrt pratiti, a osjećam da neki vrtovi tek čekaju na moje prste i da će se život rascvjetavati pod mojim jagodicama, jer pripadaju rukama koje uživaju da daju.
Da bi se onaj cvijet milovao sa suncem, treba prste u zemlju zagnjuriti, osjetiti se jedno sa dubinom i rahlošću zemlje, imati na tren prljave ruke i makar na tren osjetiti strah od krhkosti biljke koju sadis. I u isto vrijeme, onu sigurnost da će to sjeme ili nježna biljka medju prstima ti, ojačati do snage cvjetanja.
Biti ponosan kad dočekaš mu cvijet, a prošao si mu sve faze mukotrpna stvaranja, pa ma u kako minijaturnom obimu ta muka bila.
Kad pred očima imaš raskoš mu, toplinu, važnost i ljepotu budućega cvijeta, jednostavno, pripremaš se da prodjes sve da bi na kraju, jagodice prstiju milovale baš te latice.
Davno shvatih da “Imati zelene prste” znači – umjeti i moći, od ničega stvoriti nešto, a to je izuzetno naslijedje. Poklonjeno s ljubavlju.
