Vidi ćune, prava pionirska.
Htjeli, ne htjeli, mora vam upasti u oko. Možda ne danas ili sutra, ali će uskoro, dok budete nehajno šetali ili u žurbi krišom, iza kakvog ćoška, navlačili štrample koje baš, eto, hoće da se srozaju i uvrću dok u suknji u zimskim uslovima želite da budete dama, upašće vam piša nečijeg djetata u oko. Situacija u kojoj čovjek ne zna da li da gleda, pa bude latentni pedofil oliti teta Đana, ili da samo nonšalantno preskoči preko barice koja je netom ostala za nečijim potomkom. A dešava se.
Toliko da vremenska odrednica s početka priče najčešće spadne na danas ili sutra. Tokom kojih ćete naići na dijete koje u pratnji starije osobe olakšava mjehur na javnom mjestu, tu korak od vas, na trotoaru, zapišavajući zgradu, vašu nogu, gradske leje, sebe.
Neki će reći da je to sasvim ok i da djeca ne mogu kontrolisati mnogo toga kao mi odrasli. Između ostalog, silu za piškenjem koja Boga ne moli.
“Djeca koja zadržavaju mokrenje često i na duže vrijeme kasnije imaju problema s mokrenjem u krevet, češće im se događaju ‘nezgode’ i preko dana te su izloženija raznim infekcijama urinarnog trakta”, navodi Steve Hodges, profesor urologije u “Wake Forest Baptist Medical” centru.
Isto tako, najmlađima je najčešće nepoznanica tzv. stidljivi mokraćni mjehur, poremećaj koji dovede do toga da se mišići zaduženi za kontrolu uriniranja automatski stežu i nemoguće je mokriti sve dok onaj ko pati od njega vjeruje da je neko u blizini. Ipak, ako obavite mali test, pa kažete djetetu da mora malo izdržati, dok ne nađete prikladno mjesto za obavljanje nužde, većina će ih u tome i uspjeti. Osim izrazito male djece, al zbog takve su i izmišljenje pelene. Ili tuta.
Jedne mame kažu kako je to sasvim prirodno, druge su zgrožene. Upratila sam da da ih možemo podijeliti i na kategorije onih koje najčešće nose patike i druge grupe na štiklama. Mada, sjećam se i da je u tim kategorijama piškenje poprilično drugačije. Dok sam još ja u nekom perfektu posjećivala mjesta gdje se uhvati kolona pa čekaš u redu za čučavac, ove u patikama čuješ, a ove u štiklama tamo valjda – puderišu nos. E sad, kad im je malo stomak u međuvremenu porastao, stil prenose na svoju djecu.
I mahom su potonje istrenirale djecu da stisnu. Sad, ne znam imal to veze s bolovima kad u štikli dvanaestici treba da se sagneš i pridržiš djetetu pišu. Ovima u patikama to dođe kao još jedna, usputna sportska aktivnost, valjda. Pokazuju to i primjeri baka, koje ne nose potpetice, a i ne mogu baš sa trogodišnjakom u rukama potrčati do prve kafane. Muškarci to sve nekako lakše, jer je i njima lakše.
Uglavnom, maloljetničko obilježavanje teritorije je danas opšteprisutna pojava, da ne kažem devijacija. Al danas je donekle i imanje djece postalo poput držanja kućnih ljubimaca, da ga prošetaš i pokažeš komšijama i da ima neko da šeni od sreće kad se vratiš kući.
Mada, postoje izuzeci, i izuzeci. Ni ova priča nije univerzalna, kao što ni svako dijete nije isto. Pa ni majke, bake i svi oni koji u štiklama ili patikama spuštaju djeci gaće da uriniraju gdje god ih stisne. Zajednička im je samo ta slika. Koja je danas, u doba liberalizma i demokratije, dozvoljena jer poštujemo svačija prava. Al se zato popiškimo na mnoge nam obaveze, poput one da promislimo da je dijete mali čovjek kojeg oblikujemo u budućeg odgovornog člana društva, ovog ili nekog tamo. A tamo negdje će možda i da ga kazne ako zapiša lokalne ruže.
Volite djecu i pomozite im da izrastu u dobre ljude. I nikad nije previše rano da usvajaju dobre navike. Jer, nema kasnije šali se teta Đana.
