Takva je priča Snježane Jovolić iz Sokoca, danas ponosne majke dvojice divnih dječaka. Ona je samo jedna od onih koja se borila i izborila sa nemogućnošću da ima potomstvo.
Lola: Kada ste ustanovili da se suočavate sa problemom steriliteta?
JOVOLIĆ: Neplodnost sam ustanovila odmah nakon stupanja u bračne vode, 2008. godine, jer smo suprug i ja iskreno željeli odmah da se ostvarimo kao roditelji, a cilj svakog braka i jeste potomstvo. Roditelji su nam govorili da pretjerujemo, da treba još da sačekamo, mi nismo čekali već smo odmah krenuli na rutinske kontrole. Već na prvoj kontroli, ljekari su mi rekli da ću teško ostvariti trudnuću prirodnim putem. To je trenutak koji nikada neću zaboraviti. Sjećam se da sam zaćutala, nekih desetak minuta čini mi se nisam uspjela doći ni do daha. Onda je uslijedila borba.
Lola: Koliko dugo je trajala vaša borba da ostanete u drugom stanju?
JOVOLIĆ: Naša borba da se ostvarimo kao roditelji je trajala dugih pet godina, mada ja često znam reći i 500, jer svaki trenutak te borbe kao da traje godinama. Međutim, ono što je sigurno je to da nijednog trenutka nisam izgubila volju, ni nadu da će sve biti u redu i da će se trudnoća sigurno desiti. Ono što je sigurno najteže u toj borbi jeste upravo izbor ljekara, odnosno izbor ustanove koja se bavi ovom problematikom, jer mi u to vrijeme nismo bili dovoljno upoznati sa ovom temom.
Lola: Kako sredina u kojoj živite gleda na problem neplodnosti i kako ste se nosili sa predrasudama?
JOVOLIĆ: S obzirom da ja nisam krila ovaj problem, često sam razgovarala sa ljudima koji su takođe bili u istoj situaciji te tako dolazila do informacija koji je ljekar najbolji, koja ustanova ima najvećih uspjeha, gdje je ko uspio da ostvari trudnoću i slIčno. Ono što zasigurno mogu reći, iz svog ličnog iskustva – to je velika greška. Pitaćete me zašto? Jer hodate kao sumanuti od doktora do doktora, od grada do grada, od ustanove do ustanove i upadate u jedan začarani krug u kome nema kraja. Suprug i ja smo se često šalili da smo postali pravi “VTO turisti”. Ne bih sada trebalo da osuđujem ili negativno govorim o ustanovama u kojima smo tražili pomoć, ali u našem slučaju je veći dio tih ustanova ostao u prilično ružnom sjećanju.
Lola: Koliko ste imali pokušaja VTO, prije nego što ste ostvarili trudnoću?
JOVOLIĆ: Prvo smo krenuli u Sarajevo i tu smo uradili dva pokušaja insemenacije, koja nisu uspjela. Nakon toga smo krenuli u Beograd i tu smo radili prvi pokušaj vantjelesne oplodnje, koji opet nije uspio, a razlog je bio, citiram, “biće bolje drugi put”. Nakon ovog pokušaja mogu reći da sam se nekako psihički slomila, ali nisam izgubila volju da nastavim dalje iz razloga što te procedure, kada ih plaćate, koštaju mnogo, nikada nema kraja troškovima, a najmanje što vam treba u ovom postupku je stres koji neminovno ne možete izbjeći.
Najveća podrška u ovom postupku je svakako bio moj suprug, jer smo kroz sve prolazili zajedno i uvijek je bio tu za mene i u teškim momentima, kada saznamo da je test negativan, ali naravno i u najljepšim momentima, kada smo čuli: “Čestitamo, test je pozitivan”.
Lola: I, kada je uslijedio taj veliki trenutak i riječi “Čestitamo, test je pozitivan”?
JOVOLIĆ: Nažalost, ali i na sreću, na kraju našeg “VTO turizma”, kada smo na preporuku našeg ginekologa čuli za kliniku Medico S. Naravno u cijeloj toj priči veliko olakšanje je što imamo pravo da nam država finansira pokušaj vantjelesne oplodnje jer se radi o našoj zdravstvenoj ustanovi. Iskreno, u tom momentu nije bilo srećnije osobe od mene, odnosno od nas. Odmah nakon razgovora sa našim ljekarom kontaktirali smo kliniku Medico S i zakazali svoj prvi pregled. S obzirom da sam ja već bila u ovim postupcima, na početku uobičajenih procedura sam mislila da nema ništa od toga i da vjerovatno nećemo uspjeti.
Međutim, nakon dugih pet godina borbe doktorica Sanja Sibinčić je izašla sa osmijehom pred mene i saopštila najlješu vijest na svijetu – NALAZ JE POZITIVAN. Tog momenta sam bila najsrećnija žena na svijetu i taj trenutak je neopisiv. Smijeh, suze radosnice, lupanje srca i pomisao “Uspjeli smo, Mlađene, uspjeli smo…”.
Od tog trenutka Medico S i svi zaposleni u njemu su postali moji “bogovi”, jer su mi ispunili jedinu i najveću želju – da postanem majka. Što se tiče trudnoće ona je protekla u najboljem redu, nije bilo nikakvih komplikacija. Osjećanja tokom trudnoće su bila divna, neopisiva, naprosto, ne postoji riječ kojom bih to opisala. Porodila sam se 15 dana prije termina, odnosno 16. jula. Taj dan, carskim rezom, rodila su se dva dječaka, Andrej i Matej, teški 2.250 i 2.450 kg.
Dvojica divnih dječaka Andrej i Matej su najveća sreća svojih roditelja, ali i cijele rodbine. Veseli šetogodišnjaci koji svakoga dana prave male, dječije nestašluke, igraju se, sklapaju prijateljstva i čine zaboravljenim sve ono što je prethodilo njihovom dolasku na svijet. Ima li veće sreće?
