Po struci je magistrica srpskog jezika i književnosti, bavi se novinarstvom, pisanjem poezije, marketingom i mnogim kreativnim stvarima. Trenutno priprema novu knjigu „U zagrljaju s narcisom“.
S Marinom smo razgovarali o narcističkom zlostavljanju, traumama iz djetinjstva, toksičnim vezama i ljubavi prema sebi kao konačnoj pobjedi.
Marina, nakon višegodišnjeg traganja za srećom, proživljenim traumama, smrti majke i vezama s narcisom, psihopatom i emotivno nedostupnim muškarcem, odlučili ste prenijeti svoje znanje i pomoći ljudima koji proživljavaju isto, svaki dan stječete različite spoznaje, koja je suština vašega rada?
Smatram da je razumijevanje najbolji lijek i da slična duša, koja je prošla kroz slično iskustvo kao mi, sličnu liječi. Od samog početka se trudim da na svojoj Instagram stranici „Druga strana tuge” osim “prazne“ teorije prenesem i svoje osobne primjere kako bi ljudi znali da nisu sami.
Također, od prošle godine anonimno dijelim i slična iskustva i mišljenja drugih žena. Radimo i ankete i na taj način se osvještavamo i pomažemo jedni drugima. Moja stranica je na neki način zajednica, jer zajedno smo jače, bolje, nesalomljive, kako je i jedna moja čitateljica davno naglasila.
Ovo je ujedno jedan od najvažnijih citata i u mojoj inspirativnoj i emotivnoj autobiografskoj knjizi koja baš i nosi naziv „Nesalomiva“. Uz nju sam napisala i priručnik „Nesalomiva” – nježni vodič od tuge do iscijeljenja, kao i dva dnevnika „Kako napustiti toksičnu vezu“ i „Oporavak od toksične veze“ u želji da ženama pružim dodatnu pomoć.
Na mom blogu se može pročitati i preko 100 tekstova na temu (toksičnih) veza i života oko veze. Moja misija je da zajedno prekinemo začarani krug toksičnih veza odnosno transgeneracijski prijenos trauma kako bismo sutra i mi i naša deca živeli u sigurnoj sredini. Nesretno djetinjstvo ne mora da bude naša sudbina!
Zajedno možemo da prijeđemo put od toksične do zdrave veze, jer zdravu vezu zaslužujemo.
Tri faze narcističkog zlostavljanja
Što je to narcističko zlostavljanje u vezi i kako ga prepoznati i znati da ono nikako nije ljubav, već čisto nasilje?
Zlostavljanje se uglavnom odvija u tri faze. Prva je love bombing, kada nas manipulator obasipa ljubavlju. Ubrzava razvoj odnosa i mi osjećamo da nešto nije u redu, ali ignoriramo svoj osjećaj. Druga faza je faza obezvređivanja. Umesto silnih pohvala sada slede uvrede, zastrašivanje, nabijanje osećaje krivice. Lijepi trenuci bivaju sve rjeđi. Treća faza je faza odbacivanja.
On nalazi novu žrtvu ili trenutno prekida odnos sa nama. Važno je da znamo da ljubav NISU konstantne uvrede i nekonstruktivne kritike, ulivanje nesigurnosti, zastrašivanje, konstantna patnja, anksioznost, batine, stalno nabijanje osećaja krivice, svađe koje nikad ne vode ka rješenju, drama i stalno manipuliranje.
Vjerujmo više svojoj intuiciji. Ako kraj nekog stalno osjećamo strah, nesigurnost, anksioznost – taj odnos je toksičan po nas. U novoj knjizi „U zagrljaju sa narcisom„ (koja je u pripremi) opisat ću i sve bure emocija kroz koje sam prošla tokom veze sa narcisom, psihopatom i emocionalno nedostupnim u nadi da će moje riječi pomoći svima koji prolaze kroz isto.
Koje oblike manipulacije imamo u takvim i sličnim vezama?
Manipulator nas najčešće „kupuje“ ulogom žrtve. Na samom početku priča o svom tužnom djetinjstvu kako bismo se sažalile na njega. Tehnika manipulacije ima dosta, ali bih istakla gaslajting (izluđivanje), tretman ćutanjem, ghosting (on iznenada nestaje), prijetnje i zastrašivanje, projekciju (svoje osobine pripisuje nama), minimiziranje naših osećanja (njemu je uvijek teže), pritiskanje (ne poštuju naše „ne“), sarkastični humor, izolaciju.
Zapisivati loše stvari kako nas je manipulator povrijedio
U vašim blogu spominjete fazu love bombinga, faze u kojoj je žrtva obasuta nerealnom količinom ljubavi? Zašto love bombing ima karakteristike da dovede osobu do stanja ovisnosti? Što je vama pomoglo u procesu odvikavanja?
Manipulator nas tokom love bombinga obasipa beskrajnom pažnjom i mi se osjećamo posebno, kao da smo na sedmom nebu. Tada se luče i razni hormoni sreće i zadovoljstva – dopamin, serotonin, oksitocin.
Kada ta faza prođe i nastupi obezvređivanje polako zapadamo u začarani krug toksične veze. Tada se na neki način u nama pravi koktel hormona, na rolerkosteru emocija smo. Postajemo zavisni od manipulatora kao narkoman od droge i čeznemo za svojim ljubavnim fiksom. U iluziji smo da ne možemo bez njega.
Samokontrola je najvažnija u procesu odvikavanja. Čak i kada čeznemo da pošaljemo mu pošaljemo tu poruku ili se javimo na njegov poziv, važno je da odolimo i poslušamo svoj razum. Mi to možemo!
Možemo da preživimo bez njega, on nam nije potreban, samo bez sebe ne možemo! Preporuka je da zapišemo sve loše stvari koje nam je uradio i čitamo ih svaki put kad poželimo da mu se vratimo. Ništa neće biti drugačije! Ovo je mnogima pomoglo.
Zaljubljivanje u traumu
Naglašavate da su rane iz djetinjstva i obiteljski obrasci krivci za našu sliku o ljubavi, možete li to šire objasniti?
Biramo ono što nam je poznato, čak iako je to loše i toksično po nas. Biramo partnere koji liče na naše roditelje u nadi da ćemo se ovog puta (kroz partnerski odnos) izboriti za ljubav ljudi koji ni ne umeju zdravo da vole.
Zapravo nikada nije ni bilo do nas što nas majka ili otac nisi zagrlili toplim rukama i ispunili naše emocionalne potrebe. U drugom pitanju sam istakla šta ljubav nije, a roditelji su nas naučili da to ljubav jeste, jer ni oni sami nisu znali za drugačije.
Jedina ljubav za koju treba da se borimo i oko koje treba da se trudimo jeste uzvraćena ljubav. Ona treba da nam bude izazov. Zato je važno da radimo na sebi, a rad na sebi ne podrazumijeva samo čitanje, već i primjenu – korak po korak.
Padamo na toksične partnere
Neki obrasci i navike se ponavljaju, npr vi ste imali iskustvo i da imate vezu i s narcisom i psihopatom te emotivno hladnom osobom, postoji li težnja u ženama da pomisle kako su takvi muškarci zanimljiviji i izazovni, što je vas privuklo njima?
Da, oni su često jako šarmantni, uzbudljivi i prividno samopouzdani i žene na to „padaju“. I ja sam na to „pala“. Nadamo se da ćemo baš mi biti te posebne koje će ih promeniti i od žabe napraviti princa. Ti muškarci su nama zapravo projekti. Zaljubimo se u ono što bi oni mogli da budu, a ne u ono što oni zaista jesu. Zaboravljamo da se čovek iz korena nikad ne menja ili kako ja to opisujem – roze cvet nikad ne postaje žuti, može postati malo tamniji ili svetliji roze, ali žuti baš nikad.
Koliko su osobe sklone takvom ranjavanju sebe i mazohizmu u vezama?
Nažalost, često. Nisam ni znala da nas toliko ima dok nisam počela da dijelim iskustva na stranici, a žene da se prepoznaju u mojoj priči. Stranica, inače, krajem maja puni 3 godine.
Kako voljeti sebe
Najvažnija stvar koja se spominje je ljubav prema sebi, zašto to shvaćamo zdravo za gotovo i tek iz različitih primjera u kojima sebe potiskujemo i dajemo, shvatimo da najmanje mislimo na sebe?
Vjerujem da nismo naučeni kako da volimo sebe. Roditelji nas nisu naučili, jer ni oni sami sebe nisu umijeli da vole. Nisu mogli da nam daju ono što u sebi nemaju. Pogrešno smo naučene i da je sebično da mislimo na sebe.
Ne želimo da budemo okarakterisane kao sebične ili loše osobe pa se iz petnih žila trudimo da se dajemo čak i onima koji to nimalo ne zaslužuju. Također, nismo naučene ni da postavljamo osobne granice, pa je prag naše tolerancije i trpljenja svega i svačega visok. Spašavamo druge na uštrb vlastitog mira i sreće, iako je svako za svoj spas odgovoran.
Kako ističe Antony De Mello: “Ljudi moraju mnogo da pate u jednom odnosu prije nego sto se probude i kažu: “Dosta mi je! Mora da postoji neki bolji život koji nije zasnovan na zavisnosti od drugih ljudskih bića.“ Meni je dosta zavisničkih odnosa i o tome sam nedavno detaljnije pisala na blogu.
Koliko je za to bitna i patrijarhalna kultura koja često ženama pripisuje oblik žrtvovanja kroz sve životne procese?
Sigurno je da je bitna. Srećom, žene se sada sve više osvještavaju i bore za svoja prava. Progovaraju o nasilju i prekidaju toksične, nasilničke veze. Ja neću i ne mogu više da se žrtvujem, spašavam i pretjerano dajem muškarcu, a zauzvrat ne dobijem ništa ili još gore – da vrši nasilje nada mnom.
Svi smo mi ljudska bića, imamo svoju vredost i zaslužujemo poštovanje – i žene i muškarci. Zašto bi se pravile drastične razlike između spolova?
O nasilju se ranije šutjelo, skrivalo se između četiri zida. Ja sam odlučila da progovorim, jer su i meni u kući često govorili da šutim. Bilo im je veoma važno da se očuva slika skladne obitelji u društvu. Svi su bili uvjereni da mi i jesmo „normalna” obitelj. Nije zlato sve što sija. Dokle ćemo da budemo glumci na pozornici života?
Je li moguće, nakon svih proživljenih trauma, ponovno se vratiti izvoru, sebi i zavoljeti život?
Moguće je, svojim primerom upravo želim da pokažem da je moguće. Razumijevanje i nježnost treba najprije sami sebe da pružimo, a ne da bičujemo same sebe onako kako su nas manipulatori bičovali.
Kada počnemo sebe da volimo, više ne biramo ljude koji nas ne vole. Oni prestaju da nam budu zanimljivi. Jedan odjeljak iz knjige “Nesalomiva” može poslužiti kao inspiracija: “Sa one druge strane je okean. Predivan okean.
Otvorimo oči i videćemo ga. Zar ćemo ceo ovaj život da provedemo valjajući se u baricama i blatu, ako znamo da postoji okean?
Zbog nesrećnog detinjstva i porodice koju nismo birali odreći ćemo se i ostatka svog života koji MOŽEMO DA BIRAMO? Da, možemo, jer nismo bespomoćna deca više. Imamo mogućnost izbora. Pa šta biramo – baru ili okean?”
Postoje dobri muškarci i zdrave veze
Što želite poručiti čitateljicama našeg portala?
Za kraj bih istakla i da nisu svi muškarci isti – narcisi, psihopate i emocionalno nedostupni, nego mi biramo iste. Važno je da zacijelimo one dijelove sebe kojima smo ih privukli kako ne bismo sutra opet privukli iste ljude samo u različitom tijelu.
Mi, u stvari, ljude ne samo da privlačimo, već ih biramo. Druge ljude ne možemo menjati ako oni to ne žele, ali zato sebe možemo. Kada mi počnemo da se mijenjamo i iscjeljujemo, mijenjaju se i naši ljubavni izbori, mijenja se i naš život.
Emocionalno nedostupni muškarac nakon narcisa je npr. korak napred u isceljenju, a samoća za ljubavne zavisnike još jedan korak naprijed. Ne očekujmo drastične promjene preko noći, zato sam i navela korake u procesu isceljenja i na putu od toksične do zdrave veze. Svaki korak je veliki uspeh.
Isceljenje i buđenje su proces, ali proces koji sigurno vredi vremena, rada i truda. Dajte sebi vremena, nježnosti i strpljenja! Vjerujte da nakon kiše pojaviće se duga, jer drugu stranu ima tuga.
