“Poštovanje, možemo li se čuti, imam jako lošu, hitnu situaciju vezanu za Centar za socijalnu skrb, ukratko gdje uopće ne gledaju interes djeteta nego vjeruju i slušaju oca koji je na uvjetnoj kazni, koji koristi antidepresive, narkotike i alkohol. To je ukratko, otac ima i prijave za maltretiranje od strane kćeri od 13 godina iz prvog braka…”
To je prva poruka koja mi je stigla jutros od jedne majke, za potrebe teksta nazvat ću je Eva. To je jedan od desetaka, ako ne i stotina vapaja kakvi mi već mjesecima dolaze SMS-om, na WhatsApp, redakcijski e-mail, moj privatni e-mail, kolegama u redakciji… Posljednje dvije godine 60 posto e-mailova koji stižu u redakciju tiču se pravosuđa i sustava socijalne skrbi zbog skrbništva.
“Dobar dan, moram pisati sa lažnog profila. Prije 7 mjeseci suprug nasilnik je izbacio mene i naše dijete na cestu i to u razdoblju dok je trajala zabrana približavanja. Sutkinja me taj dan netom nakon izbacivanja strpala u Remetinec???? Sad je ukinuta zabrana približavanja i još sam dužna platiti kaznu????
Kći je optužena da psihički zlostavlja oca????
Sad se smijem vratiti u kuću, ali policija mi ne dozvoljava… Zamršeno, zar ne? Desetke mailova u kojima tražim pomoć je poslano na sve institucije… ni jedan odgovor nisam dobila. Nitko me ne želi čuti…. molim vas… trebam samo nečiji glas… Hvala”.
Ovo je druga poruka danas, stigla u inbox Facebooka. Već tri sata prikupljam snagu da odgovorim. Nemam snage još jednoj majci ili ocu koji nam pišu ponovno reći ono što ponavljamo na gotov svaki takav očajnički poziv u pomoć, jer ne znamo što drugo reći.
Nemam snage još jednom ponoviti ovim majkama kojima sustav uništava život i uništava djecu pred njihovim očima, da ne mogu napraviti njihovu priču jer ne smijem spomenuti niti jedan osobni podatak, niti Centar za socijalnu skrb kojem pripada, niti jedno ime.
Kako im reći da je obraditi priču za televizijski prilog od 12 minuta, bez imena i prezimena, bez živih ljudi s kojima će se gledatelj i čitatelj poistovjetiti, koja je previše apstraktna bez ijednog osobnog uvida – besmisleno, jer takva priča ne ostavlja dojam, ne postiže cilj. Jer televizijske priče na ovu temu izgledaju bezlično pune zamagljenih lica i promijenjenih glasova, lišene svake ljudskosti i natruha života. Tako obrađena novinarska priča nema odjeka jer ne smijemo uprijeti niti u jednu konkretnu osobu koja donosi odluke o životu nečijeg djeteta. I to zato jer zakon kaže da je to “u najboljem interesu djeteta”.
Javlja mi se mučnina na tu frazu. Ne vidim više smisla govoriti nešto u što sam i sama prestala vjerovati kao novinarka, jer nije dovoljno, jer zahtijeva drastičan pristup, jer ljudskost nalaže da zgazim novinarsku etiku, a novinarska etika postoji da sačuva ljudskost. Kako da opravdam mračnu rupu paradoksa u kojoj se koprcamo? Zašto bi ona to morala razumjeti, zašto bi ona razumjela u svojoj muci da novinarka mora zvati i famoznu “drugu stranu”.
Da novinarska struka nalaže da zovem njezinog zlostavljača i pitam ga za mišljenje, da mu tako dajem legitimitet koji mu ne želim dati jer time pridonosim njezinoj traumi, jer nije novinarski zauzeti stranu u brakorazvodnoj parnici, jer centri za socijalnu skrb i dalje inzistiraju da oba roditelja imaju jednaka roditeljska prava, iako je jedan roditelj zlostavljač i nasilnik. Iako Istanbulska konvencija nalaže da zlostavljač može vidjeti dijete samo pod nadzorom, iako zdrav razum nalaže da zlostavljač nije dobar roditelj.
“Zašto onda pišete o Severini? Zašto ste licemjerni, zašto su mediji puni napisa o Severini i njezinom djetetu imenom i prezimenom?”
Takva pitanja iskaču po društvenim mrežama. Strepim od takvog Evinog pitanja. Strepim od toga što reći drugoj majci, koju riječ da pronađem da ublažim njezin očaj. Kako da opravdam svoju struku, ili točnije novinarsku nemoć argumentom da je Severina javna osoba, kad njezino dijete to nije? Kako da tu upotrijebim argument “u najboljem interesu djeteta”, kako da joj kažem da je Vijeće za elektroničke medije jučer upozorilo medije da pazimo kako pišemo o toj temi jer će nas kazniti ulazimo li u detalje.
Kako opravdati licemjerstvo kojem podliježemo ucijenjeni institucijama koje nam ne daju podatke, koje nam objašnjavaju da je najbolji interes djeteta da o tome ne izvještavamo, kako razumjeti predsjednika Vrhovnog suda u Hrvatskoj koji pet puta ponavlja Severini da ne bi trebala govoriti o tome da joj sud uzima dijete? Kako mediji ne bi smjeli izvještavati o tome.
Da bismo svi skupa trebali šutjeti o pravosuđu i sustavu socijalne skrbi koji uništava djecu, roditelje dovodi do očaja, a nama poručuje da bismo trebali šutjeti o tome u najboljem interesu te iste djece. Kako da takvo nešto umobolno uopće shvatim pa da objasnim njoj?!
Kako razumjeti apsurdnu situaciju u kojoj ministar pravosuđa kritizira suca Vrhovnog suda i brani Severinu zgražajući se nad trajanjem sudskog spora oko skrbništva? Eeej, ministar pravosuđa se zgraža nad gadostima u svom sektoru dajući podršku žrtvi tog istog sektora kojim rukovodi.
Kako da objasnim da svako upozoravanje na mizoginiju u sustavu, na mržnju, ne samo prema ženi, nego i prema djeci, da svako problematiziranje nailazi na etiketiranje novinarki radikalnim feministicama koje nisu profesionalne u svom novinarskom djelovanju, a sve kako bi nas se diskreditiralo i oslabilo učinak. Kako da joj kažem da tonem u talačku poziciju u kojoj se ona sama nalazi, u istu zamku patrijarhata i neučinkovitih institucija koja me novinarski kastrira, kad sam ja ta kojoj je posao da njoj dam glas. Odbijam se koprcati u tom licemjerstvu. Želim promjenu.
U Engleskoj i Walesu počinje pilot projekt u kojem će novinari moći izvještavati o onom što čuju i vide u obiteljskim parnicama. U 16 okruga će se od 29. siječnja obiteljski sporovi otvoriti za novinare, jer netransparentni tepih na kojem piše “najbolji interes djeteta” više ne može prekriti sve nepravilnosti i probleme u pravosuđu koji uništavaju živote.
Gospodine Dobroniću, ovo je prilika da ispravite skandalozan javni istup u kojem ste pet puta, majci koja ostaje bez skrbništva, ponovili da ne smije o tome govoriti. U kojem ste novinarima poručili da ne smiju o tome izvještavati. Ne ušutkavajte majke i novinare, imate moć da pomognete djeci. Pomozite im.
Jer vaši argumenti ne drže vodu, vaše uvredljive riječi neće zaustaviti majku koja se bori za dijete, vaše mizogino licemjerje je gadljivo, jer u ovakvoj konstelaciji Eva, Severina ili bilo koja druga žena u istoj poziciji je ono što gura društvo naprijed, a ne vi koji ste za to plaćeni. Presijecite paradoks, vratite smisao pravosuđu ili odstupite!
