Naša borba traje od oktobra prošle godine. Dani obojeni neizvjesnošću za život sina. Milion opcija u glavi, kako najbrže da obezbijedimo novac za operaciju u Italiji. S nepovjerenjem u institucije, sistem generalno, koje kao da nam je svima usađeno u genetski kod, odlazimo u Fond solidarnosti “Duša djece” i tu prvi put, nakon mjeseci agonije, osjetim olakšanje i sigurnost.
Tim riječima priču započinje Darko Radojčić iz Banjaluke, otac devetogodišnjeg dječaka kojem je dijagnostikovan maligni tumor kostiju.
Iako su, kako je rekao, bili skeptični prema svima u sistemu, odlučili su da se obrate Fondu solidarnosti za dijagnostiku i liječenje oboljenja, stanja i povreda djece u inostranstvu kada su dobili preporuku za liječenje u Italiji. Za operaciju je bilo potrebno oko 30.000 evra, a taj novac, nisu imali.
– Ne bih volio da se iko ikada nađe u našoj koži. Znao sam da ću nekako obezbijediti novac. Dijete mora biti operisano, vrijeme je bilo ključno. Imali smo manje od mjesec. Zato smo, ipak, odlučili da pokucamo na vrata Fonda solidarnosti i da se bar informišemo o mogućnostima finansiranja liječenja, ako ništa drugo – ispričao je Darko.
Prvi telefonski poziv, a potom i dolazak u Fond razbili su sve sumnje.
– Dobili smo sve informacije, bukvalno je potrebno svega nekoliko koraka da se kompletira dokumentacija. I vjerujte mi, nismo sreli nijednu osobu u Fondu koja nije bila dostupna za sva naša pitanja, od direktorice do njenih saradnica. Utvrdili smo da nam nedostaje mišljenje ljekara koje je neophodno da bismo išli na operaciju u Bolonju. Tada smo shvatili da Fond solidarnosti zaista izlazi iz okvira finansijsko-administrativne ustanove jer su nam pružili svu moguću podršku kako bi se obezbijedio taj jedan papir koji je nedostajao – istakao je Darko.
Naglašava da su u tim trenucima osjetili olakšanje jer nisu sami u misiji izlječenja djeteta.
– Osjetio sam ponos što Fond solidarnosti “Duša djece” postoji kod nas i što smo svi mi dio tog sistema. Nikada taj iznos koji se odvaja od plate za Fond nisam gledao kao trošak, a nisam mogao ni da naslutim da će trebati upravo mom djetetu. To je nešto najbolje što imamo, ništa bolje sistemski nije urađeno ovdje kod nas – smatra Darko.
Njihova borba za izlječenje sina počela je telefonskim pozivom iz škole.
– Dječak se žalio na bol u ruci, a mislio sam da to ništa nije ozbiljno i da će proći. Međutim, nije. Nakon nekoliko dana učiteljica nas je pozvala rekavši da dođemo po njega jer ga je na fizičkom jako zaboljelo rame. Nije mogao da pomjeri ruku – ispričao je Darko apelujući na roditelje da, čak ni onda kada im se učini da je nešto potpuno bezazleno, ni na trenutak ne zanemare ono što im dijete govori.
U danima koji su uslijedili, dodaje, tražili su ljekara koji bi pregledao dječaka i skinuo teret s njihovih ramena. Od Banjaluke, preko Beograda, sve do Bolonje, nije bilo lako, ali nisu imali izbora. Vrijeme je bilo ključno, a borba do posljednjeg daha jedina opcija.
– Kada zastanem na trenutak i razmislim o svemu što smo prolazili proteklih mjeseci, sreća u nevolji je to što smo od samog početka imali pravu dijagnozu, nismo lutali. Sve se odvijalo veoma brzo. Na koja god vrata smo pokucali, išlo je brzo, sve institucije i ustanove su funkcionisale iznenađujuće sinhronizovano. Od prvog pregleda, koji smo obavili privatno, do biopsije u Srbiji prošlo je svega sedam dana. Rezultate biopsije čekali smo dvadesetak dana, što je bilo kao 20 godina. Za to vrijeme karcinom se uduplao. Poslije tog nalaza dobili smo preporuku za hemoterapije, a potom operativni zahvat. Iako smo vodili borbu protiv potpuno nepoznatog neprijatelja, poslušao sam savjet, nisam tražio informacije na internetu, ni kolika je opasnost, ni kakav može biti ishod, i to me je na neki način spaslo – ispričao je Darko.
Prvi ciklus hemoterapija u Beogradu je prošao dobro, zaustavljen je rast karcinoma, što je u tom trenutku bilo najvažnije. Darko kazuje da je bilo važno djetetu stvoriti uslove za oporavak, prijatnu atmosferu kod kuće, da sve funkcioniše.
Kada su dobili preporuku za operaciju, željeli su još jedno mišljenje i put ih je odveo u Italiju, u Bolonju.
– Iako smo sa ljekarima u Bolonji kontaktirali elektronskim putem, nakon desetak minuta su nas pozvali i objasnili cijelu proceduru – ispričao je ovaj hrabri otac.
Razgovor sa tamošnjim ljekarima Radojčićima je ulio najveću nadu, odlučili su da dječak bude operisan u Italiji i tako su se obratili Fondu solidarnosti “Duša djece”.
– Operacija je dobro prošla. Liječenje još traje, dječak nastavlja sa terapijama i nadamo se da smo svakim danom sve bliže konačnoj pobjedi – istakao je Darko, zahvalivši svim ljekarima i medicinskom osoblju, od Banjaluke, preko Beograda, do Bolonje, svima koji su dali svoj maksimum u liječenju njegovog sina. Veliku zahvalnost, ističe Darko, duguju odjeljenjima dječije hematoonkologije i dječije hirurgije u Univerzitetskom kliničkom centru RS. Zahvalni su Radojčići i porodici, ali i prijateljima koji su, kako kažu, bili spremni da prodaju svoju imovinu da bi njihov dječak otišao na operaciju.
ŽELjA DA VOZI BICIKL
Darko Radojčić ističe da se dječak dosta dobro nosi sa svime i da je razgovor sa psihologom i te kako uticao na to da sve razumije i prihvati borbu kao put koji mora proći.
– Kada smo došli na prvi razgovor sa hirurgom u Bolonju, dječak ga je upitao da li će moći ponovo da vozi bicikl. Doktor ga je pogledao i rekao: “Moći ćeš”, i on je to prihvatio – ispričao je Radojčić.
