Boje tvoga života i tvoje smrti. Zrak je u sobi težak, opori miris petroleja, naftalena i lavande. Dekadencija. Tjeskoba jedne generacije koja polako odlazi. Pripadala si ženama koje su svakog proljeća iznosile opravice u kojima će biti pokopane na sunčanje.
Vječna priprema za smrt koju ste čekale kao san, kao zasluženu nagradu na kraju tegobnog života.
Nikad nisam voljela tu tvoju sobu. Iznad uzglavlja slika posljednje večere- prizor koji me i dan danas uznemirava više nego prikaz samog raspeća. Iako je Isus uvijek miran i blag na tim slikama, osjeća se agonija jednog čovjeka koji zna što ga čeka, posljednji obrok sa svojim učenicima, dijeljenje komadića kruha, izdajnički poljubac i kraj jednog života vrijednog 30 srebrnjaka.
Kao dijete maštala sam kako ću kad odrastem imati nekakvu moć da naredim da se sve te slike posljednjih večera iznesu iz kuća, stave na jedno mjesto i spale. Tako više nitko neće s nelagodom gledati ono što je svakom od nas neizbježno u životu- pranje nogu onima koji ostaju iza nas i dijeljene kruha s čovjekom koji će te tri puta zanijekati.
Uvijek sam jedva čekala izaći iz te tvoje sobe, ali u snu mi priječiš put, ne daš mi van, guraš me sve dublje u tu tamu. Šapćeš mi da si kao dijete nekoga ubila, ali se ne sjećaš točno koga, kako i kada si to učinila. Cijeli život objašnjavaš ljudima da si počinila ubojstvo i da zbog toga osjećaš krivnju i ne nalaziš mir, ali ljudi ti ne vjeruju.
Ta ne budi luda, Ane, govorili su ti. Kako si ti kao nejako dijete mogla ubiti nekoga? I zašto? I kako to da nitko nikada nije tražio tu osobu?
Govoriš mi da se ne sjećaš samog čina, ali misliš da si leš te osobe skrila u škrinju koju si kao djevojka donijela u ovu kuću zajedno s ručno izvezenom posteljinom, ručnicima, košuljama… ruvom, kako mi kažemo- svim onim što je jedna djevojka donosila u kuću u koju se udaje.
Otvaramo škrinju. Pokušavam te urazumiti. Govorim ti, bako Ana, pa nema tu nikakvog leša. Pa zar ne misliš da bi se taj leš već raspao? Kostur onda tražimo, bako, ako već tražimo nekog mrtvaca. A i kako to da nitko nikad nije primijetio da se iz te škrinje širi smrad raspadajućeg čovjeka?!
Ne odustaješ, inzistiraš da se škrinja mora isprazniti. Čovjeka kojega si ubila mora se pronaći i dostojno ga se pokopati. Jedino ćeš postati slobodna kad se sjetiš koga si ubila i zakopala.
Kopamo po škrinji i nalazimo novac u valuti koja se više ne koristi i komadiće kruha. Gledam te, opravdavaš se da se novac i kruh uvijek moraju skriti jer nikad ne znaš kad ćeš opet biti gladan.
Od kad znaš za sebe znaš da ste ti i tvoja braća siročad jednoga rata i da si oduvijek gladna. Glad je jedino čega se jasno sjećaš iz svoga djetinjstva, glad se nastanila u tebe, definirala te, postala sastavni dio tebe. Pričaš mi o gladi kao o nekom živom biću o kojem sve znaš- kako se šulja, kako miriši, kako ima sposobnost da postane os vrtnje tvoga svemira i jedino o čemu možeš razmišljati.
To će te čudovište zaposjesti i nikada ga se više nećeš istinski otarasiti. Pričaš da si kao dijete bila bosa, gola, musava, ničija i da se sjećaš samo kako danima trčiš po poljima i njivama, ruješ po suhoj zemlji ne bi li preživjela još samo jedan dan. Sjećaš se da su tvojim selom prolazili razni vojnici, ali ti si bila dijete kao i ostala siročad, nisu vas zanimali ideali, boje i uvjerenja.
Znali ste samo da ste zvjerski gladni i instinktom djece nanjušili ste da su talijanski vojnici ljudi malo slabiji na žene i gladnu djecu pa se brzo školujete za život i učiš jedine riječi na stranom jeziku koje su te u životu spasile. Trčiš bosa za vojnicima, sklapaš ruke kao da hostiju primaš i urlaš: “Mangiare! Mangiare! Prego mangiare! Pane! Pane! Mangiare!”
I padaju na suhu zemlju kruhovi, katkad je gozba pa padne i koja konzerva, a ti pohlepno grabiš svoj plijen kao progonjena životinja i trčiš s braćom podijeliti što imaš. Šapćeš mi da nikad nećeš zaboraviti trenutak padanja kruha na zemlju. I kako se u tom trenutku digne nekakva čudesna zlatasta prašina. Tvrdiš da glad ima zlatnu boju. Zlatna je boja tvoje gladi.
Vadimo dalje iz škrinje nekakvu pločicu- jedinu uspomenu na pokušaj tvoga obrazovanja.
Išla si u seosku školu s bratom, ali niste mogli ići redovno. Dogovorili ste se da ćeš jedan dan ići ti i pamtiti za oboje, a on će raditi kao najamni radnik na polju za šaku palente na kraju dana. Ti si previše mala, nejaka i spora pa često ostaješ i bez te hrane na kraju dana. Brat i ti bili ste toliko gladni da ste od gladi pojeli i glinu oko komina. Kad gline više nije bilo, lizali ste komin, zidove i sisali sve što se dohvatili samo da zaboravite gdje ste.
Kadkad zamišljam kako tebe i brata za ruku odvodim u Tvornicu zdrave hrane ili neku tome sličnu pomodnu trgovinu pa da samo vidiš kakve smo zvijeri postali u svojoj dokolici i kako povampireno odvajamo svaki trag glutena, laktoze ili nekakog famoznog E nešto. Ti bi, bako, vjerojatno pomislila da je doista nastupio smak svijeta.
Kažeš da je seoski učitelj shvatio što ti i brat radite. Rekao je da to tako ne može. I tako su ti zatvorili i vrata škole. Ne znam što si mislila o tome toga dana, ali tvrdila si da je purpurna bila boja uskraćenog ti školovanja i drugog stupnja tvoje izgladnjelosti.
Poslije o svom obrazovanju nikada nećeš govoriti. Izrugivat ćeš se knjigama, učenosti općenito, ali ćeš se udati za čovjeka koji će ti recitirati Ilijadu i Odiseju, prebacivati se u jednom dahu s latinskog na grčki i pričati ti o tebi nedostižnim temama. To su jedini trenuci tvoje istinske prisutnosti na ovome svijetu. Jedini trenuci kad mi nisi bila hladna, daleka, tajanstvena, neuhvatljiva.
Govorit ćeš mu da prestane, govorit ćeš meni da prestanem kad mu se pridružim u recitiranju Hasanaginice. Odnio vrag i vas i vaše libre, krave treba na pašu goniti, pomusti, jaja pokupiti, sir i kiselinu praviti, kruh zakuhati. Nastavimo li mi tako lijepo pripovjedati, ti bi na tren mogla pomisliti da je svijet lijepo mjesto i da više nema i nikad neće biti ratne siročadi koja će juriti za nekim vojnicima vapeći za korom kruha.
U škrinji je i vaša fotografija s vjenčanja, jedna od rijetkih fotografija koje posjedujete. Prema današnjim mjerilima bili ste jedan krajnje neskladan i nesretan par- jedna poluobrazovana žena u narodnoj nošnji, a on pogubljeni intelektualac, zanesenjak, neshvaćeni pjesnik i idealist, nikad u ovoj dimenziji. Ti si bila ta koja je bila snaga, hranila i proizvodila čuda radeći paralelno u tri smjene u tvornici konca za strojem, a on vjetar, eteričan, stranac sam sebi i svijetu oko sebe.
Sada to vjerojatno znaš, ali što god mi mislili, na dan kad si pokopana, tvoj je muž legao u krevet i odlučio da neće živjeti bez tebe i nakon dva tjedna protestno umro. Toliko je bio izgubljen bez tebe da je snagom svoga uma uspio da mu počnu odumirati sve stanice u tijelu. Eto, ti, tko je on bio bez tebe! Modra-tvoja, bako, najdraža boja bila je boja vaše ljubavi i vašeg nama teško shvatljivog odnosa.
Pamtim te samo kako radiš i radiš. Bila si daleka i hladna baka, vječno u pokretu i nemiru. Okupljala si oko sebe seosku siročad i one koji nemaju kome i kamo i postala tako hraniteljica sela. Jednoga vrućeg ljetnog dana, za vrijeme najvećeg dalmatinskog zvizdana, opet si nisi dala mira i morala si otići kopati na njivu.
Ovaj će te put bolest zaustaviti i tako će početi tvoja pasija. Dugo me uznemiravala pomisao zašto si baš ti koja si imala tako težak život odabrana za tako dug, bolan, propadajući kraj.
Zašto si odabrana za muku koju si od svega drugoga u crkvi najviše voljela slušati.
Godinama ćeš polako kopnuti i gasiti se ne prepoznavajući više nikoga, ali izadajući naredbe da se jaja moraju pokupiti, kokoši zatvoriti, krave zbrinuti.
Hrana ti već odavno ništa ne znači, ali nisi uvjerena da neće biti gladnih iza tebe. Tvoj kraj- posljednji uzdah pod raspelom- kraj tvoje pasije i tihi šapat: “Mangiare! Prego mangiare!” Grimizna je bila boja tvoje smrti.
Sanjala sam te opet sinoć. Uvijek te češće sanjam uoči pasije. Obavezno na posljednju večeru.
Htjela sam ti reći da konačno znam koga tražimo u škrinji. Znam koga si, bako, ubila! Ubila si samu sebe! Dijete u sebi! Ženu u sebi! Morala si ubiti sebe da bi mi, tvoja djeca, tvoja unučad mogli imati sebe.
Zato si toliko voljela tu posljednju večeru i muku. Dati sebe za drugoga. Ubiti sebe za drugoga. Za svu ratnu siročad ovoga svijeta koja će trčati za vojnicima skrušeno moleći malo kruha.
Tvoje boje- zlatna, purpurna, modra i grimizna!
Boje tvoga života, tvoje pasije, tvoje smrti! Nadam se da tamo gdje si se uputila ima kruha i da su vrata škola svima otvorena!
