Ako želimo biti potpuno zdravi, jasno je da nas temperatura od 39 stupnjeva izluđuje, a bolovi u zglobovima izazivaju paniku
Jedan od paradoksa našeg vremena je hipohondrija. Taj uporni strah od bolesti i smrti, koji uzrokuje beskrajnu patnju kod ne baš tako zanemarivog dijela odrasle populacije (prema nekim procjenama oko 20–30 posto), pokreće vrtlog konzultacija, dijagnoza i terapija koje zapravo nemaju smisla. Dovodi do nedostatka povjerenja u vlastito tijelo (i um) unatoč preventivnoj medicini, kontinuiranoj medicinskoj skrbi, dijetama…
– Sve nas karakterizira egzistencijalna tjeskoba i to je normalno. Svjesni smo svoje ranjivosti i prolaznosti, znamo da se možemo ozlijediti ili razboljeti i da, prije ili kasnije, moramo umrijeti. Zanimljivo je da napredna medicinska skrb koja nam je danas dostupna ne ublažava tu svijest o našoj krhkosti. Mi se danas borimo između dva suprotstavljena elementa: s jedne strane postoji ta psihološka osnova koja nas stalno podsjeća na našu nemoć kao smrtnika, a s druge strane postoji taj suvremeni mit o svemoćnoj medicini koji nam govori da se sve može izliječiti i riješiti i da osoba može vječno biti zdrava i mlada. Ta kontradikcija pojačava i dramatizira poruke neučinkovitosti ili neuspjeha koje možemo primati od svojih tijela. Jer, ako želimo biti zauvijek potpuno zdravi, jasno je da nas prehlada plaši, temperatura od 39 stupnjeva nas izluđuje, a bolovi u zglobovima izazivaju paniku. Tjeskobu zbog bolesti pogoršava činjenica da su u moderno doba nestale veze obiteljske i društvene solidarnosti koje su tisućljećima karakterizirale ljudsku vrstu – pojašnjava psihoterapeut Nicola Ghezzani, autor eseja „Hipohondrija”.
Što se događa u hipohondriji
– Anksioznost postaje prekomjerna i prelazi određene sigurnosne granice, postajući patološka. Taj poremećaj ima različite stupnjeve intenziteta, no u velikoj većini slučajeva radi se o neurozi koja podjednako pogađa oba spola i stavlja nas u stalno stanje straha za sebe, ali i za naše voljene. Samo u malom postotku degenerira u oblike psihoze, slične deliriju, koji su puno ozbiljniji – kaže dr. Ghezzani, ističući da hipohondriju karakterizira uznemirujuća i pretjerana pažnja prema najmanjim signalima tijela.
Čak i samo blaga bol u stopalu, brži otkucaji srca ili loša probava mogu izazvati beskrajnu patnju i navesti osobu da neprekidno luta od liječnika do liječnika, ponavlja pretragu za pretragom, zahtijeva terapiju za terapijom. Osjećamo se jako bolesno i, kako kaže psihoterapeut, ne shvaćamo dvije temeljne stvari: s jedne strane, naše tijelo neprestano emitira signale svoje prisutnosti i normalno je da je njegova aktivnost promjenjiva, a s druge strane, stalno svoje tijelo opterećujemo, forsiramo, stavljamo na kušnju svojom prehranom, neaktivnošću i načinom života općenito.
– Posljedica su ti alarmi koje nam ono s vremena na vrijeme šalje i koji su savršeni fiziološki pokazatelji. Oni ne moraju ukazivati ni na što ozbiljno, već uglavnom ukazuju na to da moramo stati, odmoriti se, jesti drugačije… – kaže dr. Ghezzani, ističući da nam tijelo stalno govori jer je ono bitan dio psihe.
Strah od gubitka bliskih ljudi
Patofobija zapravo nije samo egocentrična. Dr. Ghezzani napominje da je čak polovica onih koji pate od nje izuzetno zabrinuta da će se razboljeti članovi njihove obitelji, partneri ili prijatelji. Ono što uzrokuje patnju jest pomisao na „gubitak” ljudi o kojima ovise za svoju fizičku i mentalnu dobrobit, što je zapravo egocentrizam u pravom smislu riječi.
Mladost nije hipohondrična
– Teško je pronaći hipohondrično dijete ili adolescenta. Oni su previše neupućeni u život ili previše samouvjereni da bi razmišljali o njegovim rizicima i strahovali za svoje zdravlje. Hipohondrija se javlja kod onih s osjećajem odgovornosti prema životu (početak rada, osnivanje obitelji), a time i većom osjetljivošću na egzistencijalnu ranjivost. Rekao bih da se u prosjeku javlja od 25. godine nadalje, a rizik za pojavu, paradoksalno, opada od osamdesete nadalje, iako tada postoji izravnije suočavanje s krhkošću i prolaznošću tijela – kaže dr. Ghezzani.
Jesam li hipohondar?
Vrlo je jednostavno zapravo prepoznati kod sebe hipohondriju. Ona je prisutna ako je zdravlje naša dominantna briga.
– Teško je živjeti s takvom opsesijom, no mnogi ljudi se ili srame priznati to ili misle da je to normalno. A hipohondrija je zapravo stalna krađa vitalnosti, osoba je opljačkana za svoju energiju i pažnju prema toliko drugih aspekata stvarnosti – smatra dr. Ghezzani, dodajući da se s njom može živjeti samo ako je logična i epizodna. Na primjer, ako se bojite svaka tri ili četiri mjeseca kad imate liječnički pregled ili zato što vam se partner ne osjeća dobro, to je u granicama normale. To je strah opravdan tom egzistencijalnom tjeskobom koju svi imamo. No, ako dulje vrijeme ne mislimo ni na što drugo, onda bi trebalo potražiti stručnu pomoć.
– Ako se, primjerice, poznanik stariji od 60 godina razboli i samo o tome stalno pričamo, nalazimo se u stanju poremećaja. Kao i ako idemo liječniku svaki tjedan ili imamo tri liječnika kojima odlazimo jer nikome ne vjerujemo ili se sramimo svojih zamišljenih bolesti. To je onda anksioznost koju treba tretirati kao i svaku drugu bolest – poručuje psihoterapeut.
Ponekad mogu biti potrebni i lijekovi
Ako je patološka anksioznost samo povremena, odnosno događa se jednom ili dvaput godišnje, najjednostavniji je bihevioralni pristup da se taj „čavao u mozgu” stavi na stranu i da se osoba usredotoči na druge interese koji su joj važni. No, kad anksioznost prijeđe određenu granicu, to više neće biti dovoljno, već treba intervenirati ili psihoterapijom ili, u najtežim slučajevima, psihofarmakologijom.
– Psihoterapija ima važnu ulogu jer nam pomaže da slušamo tijelo. Primjerice, neke osobe pate od hipohondrijalnih poremećaja jer zapravo previše iskorištavaju sebe. Stalno rade ili su u previše restriktivnim prehrambenim režimima ili puno zahtijevaju od sebe u smislu svakodnevne intenzivne tjelovježbe, no i dalje ignoriraju poruke protesta koje im tijelo šalje. No, kada ti znakovi rastu i postanu značajniji, uspaničare se i tada nastupa hipohondrijska kriza. Mnogi su zapravo opsjednuti učinkovitošću i vjeruju da bi tijelo trebalo biti stroj koji treba gurati do maksimuma. No, to nije slučaj i, prije ili kasnije, ono će prestati funkcionirati – upozorava dr. Ghezzani.
Osjećaj krivnje
Kako kaže psihoterapeut, s tim je povezan i osjećaj krivnje kod pojedinaca koji krše određeno pravilo, čine sve što žele u nekom trenutku ili se upuštaju u abnormalno ponašanje. Svjesni su da krše prirodne granice, no njihov strah ne vodi ih do ispravljanja takvih ponašanja, već samo do još veće tjeskobe. To jasno vidimo kod onih koji puše, zloupotrebljavaju alkohol ili uzimaju droge: u određenom trenutku „polude” kad se suoče sa simptomom koji je samo posljedica onoga što rade.
– Moramo shvatiti da tijelo ima svoju mudrost koju savjest ne može i ne smije ignorirati. Kad bismo svi bili pažljiviji na znakove upozorenja koje nam šalje, umjesto da ih guramo pod tepih, imali bismo puno manje hipohondrijske anksioznosti – zaključuje stručnjak.
