Doc. dr. Selma Čaluk, specijalista nuklearne medicine iz Poliklinike Kardiocentar Sarajevo, govori za Oslobodjenje.ba o promjenama u bolestima štitne žlijezde, njihovim uzrocima, liječenju i zabludama pacijenata.
Koliko su bolesti štitne žlijezde danas rasprostranjene u odnosu na prije? Šta su glavni okidači za povećanje broja oboljelih od autoimunih štitne žlijezde ?
– Iako se često čini da su bolesti štitne žlijezde danas u porastu, stvarna promjena krije se prije svega u njihovoj prirodi, a ne nužno u učestalosti. Ovi poremećaji i dalje spadaju među najčešće u oblasti endokrinologije a osnovna razlika u odnosu na raniji period ogleda se u vrsti poremećaja.
Istorijski gledano, bolesti štitne žlijezde bile su dominantno povezane s nedostatkom joda, što je dovodilo do pojave endemske gušavosti i niza teških komplikacija, uključujući endemski kretenizam, ali i agresivne oblike malignih tumora. Danas, u većini razvijenih zemalja, zahvaljujući javnozdravstvenim programima jodiranja kuhinjske soli, endemska gušavost je praktično iskorijenjena. S tim se i epidemiološka slika značajno promijenila – u prvi plan dolaze autoimune bolesti štitnjače. Njihov porast povezuje se s kombinacijom genetske predispozicije i savremenih životnih faktora – stresa, promjena u ishrani, povećanog unosa joda, određenih lijekova i virusnih infekcija. Istovremeno, napredak dijagnostičkih metoda omogućio je ranije i češće prepoznavanje ovih stanja, što dodatno doprinosi dojmu njihove veće učestalosti.
Važno je naglasiti da se u savremenom društvu ponekad stvara pretjeran strah od autoimunih bolesti štitne žlijezde . Pritom se često zaboravlja koliko je endemska gušavost nekada predstavljala ozbiljan javnozdravstveni problem s dalekosežnim posljedicama po čitave populacije. U tom kontekstu, jodiranje soli ostaje jedan od najuspješnijih preventivnih programa u istoriji javnog zdravstva.
Zbog čega su žene skonije bolestima štitne žlijezde ?
– Žene su značajno sklonije bolestima štitne žlijezde , a ključni razlozi leže u genetskim i imunološkim razlikama. Prisustvo dva X hromosoma povezano je s većim brojem gena koji učestvuju u regulaciji imunološkog odgovora. Osim toga, žene imaju aktivniji imuni sistem, s većim brojem limfocita i izraženijom produkcijom antitijela, zbog čega organizam brže i intenzivnije reagira čak i na minimalne promjene u štitnjači. Upravo ta pojačana imunološka reaktivnost, iako u osnovi zaštitna, istovremeno povećava rizik od razvoja autoimunih poremećaja.
Kako je ove bolesti potrebno tretirati kako bismo ih olakšali? Kako možemo pomoći sebi, a kako sebi najviše odmažemo?
– Iako dijagnoza bolesti štitne žlijezde često izaziva zabrinutost, važno je znati da značajan broj pacijenata s autoimunim bolestima štitne žlijezde ne zahtijeva terapiju. To su oni pacijenti koji imaju uredan hormonalni status i povišena antitijela na štitnu žlijezdu. U tim slučajevima najvažnije su redovne kontrole i praćenje. Terapijski pristup zavisi od funkcionalnog statusa same žlijezde, tj. da li pacijent ima hipotireozu ili hipertireozu. Tada je terapija najčešće neophodna i zahtijeva ozbiljan i kontinuiran pristup. Ključ uspješnog liječenja leži u redovnim kontrolama, pravilnom i dosljednom uzimanju terapije, kao i izgradnji povjerenja između pacijenta i ljekara.
S druge strane, ponekad pacijenti sebi odmažu kada se odluče za samoinicijativno liječenje – bilo kroz nekontrolirano uzimanje suplemenata, restriktivne dijete ili oslanjanje na alternativne metode. Takvi pristupi ne samo da ne donose korist, nego mogu dovesti i do pogoršanja stanja.
Koliko često se dešava da bolest dugo ostane neotkrivena?
– Vrlo rijetko se dogodi da bolest štitne žlijezde bude dugo neotkrivena. Dostupnost laboratorijskih pretraga, kao i ultrazvučnog pregleda štitnjače, nikada nije bila veća. To zajedno čini da se bolesti štitnjače danas otkrivaju u praktično najranijim fazama.
Dešava li se često da pacijenti imaju zablude kada je riječ o liječenju?
– Pacijenti često imaju zablude koje dodatno otežavaju liječenje bolesti šštitne žlijezde . Jedan od najčešćih strahova odnosi se na uzimanje propisane terapije, dok neki sami odlučuju koristiti suplemente ili pripravke za koje vjeruju da će im pomoći. Takođe, postoje nesporazumi oko dijagnostičkih i terapijskih procedura: strah od citološke punkcije, pretjerana zabrinutost zbog zračenja prilikom scintigrafije, uvjerenje da operacija liječi simptome hipotireoze ili da lijekovi mogu ukloniti čvorove u štitnoj žlijezdi.
Pacijente je potrebno edukovati da je veliki broj promjena u štitnoj žlijezdi benignog karaktera, ali da zahtijevaju stručnu procjenu kako bi se izbjegla prekomjerna dijagnostika i nepotrebni strah. Pacijente je također potrebno ohrabriti naučno potvrđenim činjenicama da se bolesti štitne žlijezde u ogromnom broju slučajeva mogu uspješno liječiti i kontrolirati.
