Od prava glasa i raspolaganja vlastitim novcem do kontracepcije i zaštite na radnom mjestu – slobode koje danas smatramo uobičajenim nisu oduvijek bile dostupne ženama.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je 7. novembra 1967. godine Deklaraciju o eliminaciji diskriminacije žena, dokument kojim je još jednom potvrđeno da žene moraju imati jednaka prava u svim oblastima društvenog života.
Iako je od tada ostvaren značajan napredak, rodna ravnopravnost i danas je daleko od stvarnosti u mnogim dijelovima svijeta. Žene se i dalje suočavaju s diskriminacijom na tržištu rada, nejednakim platama, nasiljem, ograničavanjem reproduktivnih prava i nedovoljnom zastupljenošću u političkom i ekonomskom odlučivanju.
Međutim, da bismo razumjeli koliko su se društva promijenila, dovoljno je pogledati šta ženama nije bilo dozvoljeno prije samo nekoliko decenija. Pravo glasa, samostalno raspolaganje novcem, pristup kontracepciji i zaštita od diskriminacije na poslu danas se podrazumijevaju, ali su iza svakog od tih prava stajale decenije borbe.
Pravo glasa nije došlo samo od sebe
Novi Zeland je 1893. godine postao prva samoupravna država na svijetu koja je ženama priznala pravo glasa na parlamentarnim izborima. To nije bila poklonjena sloboda, već rezultat dugogodišnjeg organizovanja i borbe aktivistkinja, među kojima je posebno značajna bila Kate Sheppard.
U drugim državama žene su na ovo pravo čekale znatno duže. U Sjedinjenim Američkim Državama 19. amandman, ratifikovan 1920. godine, zabranio je uskraćivanje prava glasa na osnovu pola. Ipak, to nije značilo da su sve žene mogle slobodno glasati: Afroamerikanke, posebno na jugu SAD, i dalje su se suočavale s rasističkim zakonima i praksama koje su ih sprečavale da ostvare to pravo.
Na prostoru tadašnje Jugoslavije žene su pravo glasa dobile 1945. godine, čime su prvi put ravnopravno uključene u izborni proces.
Kontracepcija nije uvijek bila dostupna ženama
Danas se kontracepcija smatra dijelom reproduktivnog zdravlja i prava žene da odlučuje o vlastitom tijelu. Međutim, u brojnim državama pristup kontraceptivnim sredstvima bio je zakonski ograničen.
U SAD je kontraceptivna pilula odobrena 1960. godine, ali to nije značilo da je odmah postala dostupna svim ženama. Pojedine savezne države zadržale su zakonska ograničenja. Tek je presuda Vrhovnog suda iz 1965. godine, u predmetu Griswold protiv Connecticuta, zaštitila pravo bračnih parova na korištenje kontracepcije, dok je 1972. godine ta zaštita proširena i na nevjenčane osobe.
Žene su za isti rad često dobijale manje novca
Ekonomska nezavisnost žena dugo je bila ograničena ne samo društvenim očekivanjima nego i diskriminatornim propisima i praksama poslodavaca.
U SAD je 1963. godine usvojen Zakon o jednakim platama (Equal Pay Act), kojim je zabranjena diskriminacija u platama na osnovu pola za muškarce i žene koji obavljaju poslove jednake vrijednosti, pod uporedivim uslovima rada.
To, međutim, nije značilo da je problem nestao. Razlike u zaradama, napredovanju i mogućnostima zapošljavanja ostale su prisutne, a borba za ekonomsku ravnopravnost traje i danas.
Trudnoća je mogla značiti gubitak posla
U prošlosti su žene u mnogim sredinama bile izložene diskriminaciji zbog trudnoće. Poslodavci su ih odbijali zaposliti, premještali na lošije pozicije ili otpuštali, a trudnoća je često značila i prekid profesionalnog razvoja.
U SAD je tek 1978. godine usvojen Zakon o diskriminaciji trudnica (Pregnancy Discrimination Act), kojim je trudnoća, porođaj i s njima povezana zdravstvena stanja obuhvaćena zaštitom od diskriminacije na radnom mjestu.
Ženama je za kredit bila potrebna muška garancija
Zvuči gotovo nevjerovatno, ali žene u SAD su se još početkom sedamdesetih godina suočavale s ozbiljnim preprekama prilikom podnošenja zahtjeva za kreditne kartice i druge oblike zaduživanja.
Banke i druge finansijske institucije često su od udatih žena tražile potpis supruga, dok su neudate i razvedene žene mogle biti upućene da pronađu muškog jemca. Njihova kreditna sposobnost nije uvijek procjenjivana na isti način kao kod muškaraca.
Prekretnica je bio Zakon o jednakim kreditnim mogućnostima (Equal Credit Opportunity Act), usvojen 1974. godine, kojim je zabranjena diskriminacija pri odobravanju kredita na osnovu pola i bračnog statusa.
Ženama je bilo zabranjeno da puše na javnim mjestima
Društvena očekivanja o tome kako žena treba da se ponaša određivala su čak i šta smije raditi u javnosti.
Jedan od zanimljivih primjera dolazi iz Njujorka. Gradske vlasti su 1908. godine usvojile propis kojim je ženama zabranjeno pušenje na javnim mjestima, dok muškarci nisu bili obuhvaćeni tom zabranom. Katie Mulcahey bila je uhapšena jer je odbila da prestane pušiti na ulici. Propis je, međutim, bio kratkog vijeka i gradonačelnik ga je stavio van snage.
Seksualno uznemiravanje na poslu dugo nije bilo prepoznato kao oblik diskriminacije
Iako je američki Zakon o građanskim pravima iz 1964. godine zabranio diskriminaciju na radnom mjestu na osnovu pola, pravno prepoznavanje seksualnog uznemiravanja razvijalo se kasnije.
Važna prekretnica dogodila se 1986. godine, kada je Vrhovni sud SAD, u predmetu Meritor Savings Bank protiv Vinson, potvrdio da seksualno uznemiravanje koje stvara neprijateljsko ili uvredljivo radno okruženje može predstavljati oblik diskriminacije zabranjene zakonom.
Borba nije završena
Deklaracija Ujedinjenih nacija iz 1967. godine bila je jedan od važnih koraka u međunarodnom priznavanju prava žena. Dvanaest godina kasnije, 1979. godine, usvojena je Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), često nazvana i međunarodnom poveljom prava žena.
Ipak, postojanje zakona i međunarodnih dokumenata ne znači automatski da su žene u praksi ravnopravne. Razlike u platama, nasilje nad ženama, diskriminacija pri zapošljavanju, neplaćeni kućni rad i ograničavanje reproduktivnih prava pokazuju da borba za ravnopravnost nije završena.
Prava koja danas smatramo normalnim nisu nastala sama od sebe. Iza njih su stajale žene koje su se organizovale, protestovale, pokretale sudske postupke i odbijale da prihvate društvena pravila koja su ih držala u podređenom položaju.
Istorija ženskih prava zato nije samo priča o tome koliko se društvo promijenilo, već i podsjetnik koliko se lako stečena prava mogu uzeti zdravo za gotovo.
