Neću kačiti ovaj put neku veliku riječ o slobodi ovdje.
Privukla mi je ovih dana pažnju (ali da je barem samo ovih dana prisutna u društvu) jedna odrednica za ženu, a ticala se predstavljanja kandidatkinja na odborničkoj listi političke partije, gdje je za svaku ženu nabrojano „kojoj količini djece je majka“.
Nekada najbolje što možeš da uradiš za jednu ženu to je da pustiš da živi
I da je ostaviš na miru.
Ništa više.
Dok svi žele postati netko i nešto
glupo se zaljubljujem.
Često susrećemo ova tri pojma u svakodnevnoj praksi, a još neugodniji doživljaj postane kada ga osjetimo na vlastitoj koži. Svakoj ženi koja još uvijek gradi samopoštovanje, samopouzdanje i vlastiti identitet ovo bi trebalo biti vrlo važno kako bi znala kako se uspješno nositi s ovim bolesnim konotacijama koji postoje u muškim umovima.
Kad smo postale predmet?
U moje vrijeme, bilo je to pred pedeset godina, žene su hodale svijetom polugole, grudnjaci nisu bili u modi, imale su pravo na obješene grudi, celulit i starost.
Kako god vam se činili.
Ovo pretresanje svakog ćoška života bez poštede jednog centimetra ne mogu nazvati drugačije nego ljubav.
Jedan američki akvarijum je pustio pingvine da slobodno lutaju okolo nakon što je ljudima zabranjen ulaz.
Osramotiti se ne znači prići neznancu pružiti mu ruku osmeh i snagu.
Osramotiti se ne znači pružiti pomoć, potražiti odgovore, savet ili pozajmiti novac i vratiti ga.
Treba doživeti taj Bali, napisala je najboljoj drugarici nakon desetog dana na ostrvu u Indijskom okeanu. Radila je, ali je živela. Stvarno živela. Svaki dan joj je počinjao plivanjem i trčanjem na plaži. Doručkovala bi i sela za laptop. Gledala je u modro plavetnilo svaki put kad bi podigla glavu sa ekrana.
