Oduvijek sam bila svojeglava. Moja majka je to rano naučila i vjerovatno idući linijom manjeg otpora i plašeći se moje kasnije osude, puštala bi me da sama donosim svoje odluke. Nije se nikada miješala prilikom odabira škole, fakulteta, odjeće koju ću da nosim. Uprkos tome bila je jako stroga. Naučila me da se uvijek borim za svoja ubjeđenja. Kako sa svijetom, tako i sa njom.
Odrastajući nisam shvatala kakav poklon mi je dala. Koliko je značajna sloboda koju imaš i podrška da budeš što god želiš. Oduvijek su vjerovali u mene i govorili mi da mogu sve. Gurali su me naprijed. Meni bi ponekad dosadilo, pa bih zastala.
Kada sam razmišljala o tome čime u životu želim da se bavim, pomislila sam na ono što me čini srećnom, jer život je jako dug, bilo bi šteta da ga provedeš radeći nešto što ne voliš. Nisam mislila koliko će mi neki posao novca donijeti. Da li ću imati ugled, zavidnu karijeru. Nikada nisam željela bogatog muža, niti da se udam. Željela sam samo osjećaj spokoja i onaj trenutak kada ti je u grudima toplo i mirno.
Svoj komadić sreće nisam pronašla na zadnjem sjedištu nečijeg BMW-a niti u separeu nekog prestižnog kluba. Nisam ga našla ni u kesama sa skupim poklonima. Ni u nečijoj tuđoj karijeri i novčaniku.
Našla sam ga u svojoj prvoj plati koju sam potrošila da kupim poklone onima koje volim.
Našla sam ga pored njega koji mi je dao ljubav jer ništa drugo nisam ni tražila.
Sjetila sam se svih onih trenutaka kada su muškarci pokušavali da me impresioniraju nekim materijalnim stvarima i sjetila se nelagode jer sam se pitala zašto žele da me kupuju, kada se ne prodajem.
Žene ne shvataju koliko je važno da budu samostalne. Ne shvataju koliko je važno da vjeruju i da znaju da mogu sve same. Kada spoznaš da možeš da se boriš i egzistiraš sama onda si i nepobjediva. Onda nema nesigurnosti zbog kojih ćeš skrenuti sa svog puta u nečiju tuđu sigurnost. Žene vrlo često ne shvataju koliko je važno da budeš neustrašiva u ovom svijetu koji vrlo lako može da te sputa. Bitno je da vjeruješ da možeš sve sama, ali da znaš da je ljepše u dvoje.
Životne okolnosti su bile takve da su mi pokazale šta sve žene mogu same na primjeru moje majke i bake. Tada sam znala da ću život provesti sa nekim muškarcem samo ako ga budem voljela. Finansijer mi nije trebao, zaštitnik takođe. Razonodu u muškarcu sam mogla da pronađem i bez potpisivanja papira.
Mnogo je žena koje se udaju samo zato što im je dosadilo da ih pitaju: „kada će?“. Mene beskrajno zabavlja tuđa znatiželja i potreba da me pitaju nešto što je isključivo i jedino dio moje i njegove intime.
Nije lako biti žena. Koliko god da smo se odmaknuli od nekih patrijarhalnih okvira ne prođe dan, a da te ne pitaju: “kad ćeš?”.
Udati se, roditi, završiti, skuvati, odraditi, ponovo roditi, pa opet sve u krug.
I ne osuđuju te samo muškarci, tetke i babe. Osuđuju te i one druge koje su to već stigle. Ti ne možeš da ih razumiješ i o mnogo čemu ne bi trebala da govoriš, jer nisi iskusila. Izopštavaju te jer nisi kao one dovoljno majka, dovoljno žena, dovoljno drugarica. Dovoljno mršava, ili nedovoljno debela. Emancipovana si im ili zatucana. Karijeristkinja. Uvijek će naći nešto što nisi, a ti uvijek nađi mnogo više stvari kojih jesi.
Ako imamo pravo i obavezu da radimo, da glasamo. Ako umijemo da radimo sve ono što znaju i muškarci onda bismo trebale imati i slobodu da ti kažemo da: „odjebeš“. Zašto ne bih imala pravo i da opsujem kada ti već imaš pravo da mi rovariš po životu? Zašto žena nije „dama“ ako psuje, a muškarcu to nekako i priliči?
Nemoj biti žrtva ove učmale sredine u kojoj živimo.
Nemoj se plašiti tuđeg mišljenja.
Ja sam bila i kurva i vještica, i bezobrazna i opičena.
Govorili su mi i glasno i šaptali kad se okrenem. Bila sam egocentrik, na svoju ruku, razmažena i „nafurana“.
Glupa i dosadna.
Samo jedno na tom putu nisam zaboravila da tražim i da mu se iznova vraćam.
Onom osjećaju topline u grudima kada se ujutru probudiš srećan u svom biću. Kada si baš svoja i dovoljno njegova.
naslovna fotografija: Atlas ljepote
