Nedavno sam letjela na 13.000 metara visine.
… inspirisano istinitim događajem.
Vjerovala sam da sreća mora da se kupi. Da je vrlo rijetka.
Kada sam uvidjela da mi kćerka svakodnevno daje sitne pažnje, za koje je ipak suviše mala, shvatila sam da sam je svojim potrebama opteretila. Nesvjesno i nenamjerno.
Nedavno je rađeno jedno istraživanje koje je pokazalo da u situacijama kada se ljudi izgube umjesto da idu pravo to jeste naprijed, kako bi našli izlaz i pravi put, okreću se nazad. Vraćaju se već pređenom, utabanom stazom kojom su se izgubili.
Vjerovatno kao i svi na ovoj planeti tako i ja imam svojih uspona i padova. Ne doživljavam to porazom ili sramotom. A još manje preprekom.
Sigurno su svi čuli za separacijsku anksioznost kod djece koja je normalna i očekivana u periodu odrastanja.
Prije nego sam dobila dijete uvijek sam se grozila majki koje su u parku vrištale na svoju djecu, potpuno gubeći kontrolu nad sobom.
Počni da voliš.
Počni da se voliš.
Posebno smo se dok smo bili djeca radovali danima u kojima bi kod babe na jelovniku bio šaran ili kako mi u ovim krajevima kažemo – krap.
