Sa najvećim trnom koje sam ikad vidjela. Pažljivo ih je skidala sa stabljika ruže i nabrani buket umotavala u novinu. Tako upakovane davala na nošenje meni ili bratu.
Mi počastvovani. Kao da nosimo štafetu. Ili neku jako važnu pošiljku. Znali smo. Idemo na groblje. Na đedov grob.
Đedov grob je bio na sredini gradskog groblja, i da bi stigli do njega morali smo proći još mnoge druge grobove. Znane i neznane. Uvijek bismo stajali pored onih grobova gdje su bili sahranjeni babini roditelji, njeni rodjaci, strijeljani saborci i saborkinje. Svakom smo odavali poštu. Iz buketa smo izvlačili jednu po jednu ružu i stavljali na grob dok smo slušali razne životne priče o pokojnicima. Obično teške ali veoma hrabre.
I sada dok se sjećam svega hvatam miris borovih stabala, domaćih ruža i crvenih karanfila u nosu. Nos pamti sve. Najviše je memorije u njemu. Tada se nije koristilo plastično cvijeće. Ono ne može ostaviti trag u nosu. U memoriji. Nijemi svjedok nemanja vremena za odavanje počasti mrtvima.
Plastično cvijeće. Naša karta za grižu savjesti. Što dugo nijesi bio tu. Što si ih možda i zaboravio. Da je baba i sad živa nikad ga ne bi stavila. Ni na jedan grob koji smo obilazili. Sve i da je znala da od tog trenutka nikad više neće doći.
Bila bi „bruka“. Poraz. Njen lični. Samo onaj ko gaji cvijeće zna za trud i znoj koji je potreban da se uloži da bi samo jedna ruža procvetala. Samo onaj ko ih je gajio zna za ljubav koja je potrebna. Sa manje se nije moglo pred mrtvima, sa manje im ne možeš odati počast. Znala je to baba.
Kad bismo stigli ona bi prvo grob čistila temeljno. Počev od đedove slike. Đed na slici nasmijan šeretski, zagledan u daljinu. Fotografija iz perioda kad je bio zdrav. Dok je čistila govorila bi ponosno da je bio zgodan.
Česma sa svježom vodom nije bila blizu, ali babi ništa nije bilo teško. Hitro sa bokalom išla bi do česme donosila čistu vodu sa kojojm bi ispirala prljavštinu sa ploče groba iznova i iznova sve dok ploča groba ne postane sjajana i blistava, a voda koja se spira, čista kao suza.
Onda bi na red došlo okopavanje cvijeća. Cvijeće na đedovom grobu bilo je posebna priča. Bilo je besprekorno. Pažljivo birano, sa još većom pažnjom sađeno. Obrađivano. Raznih boja. Ni na jednom drugom grobu nije bilo toliko vrsta cvijeća. I ne znam kako je babi uspijevalo ali to cvijeće je uvijek cvalo i imalo cvijet. Prkosilo svim godišnjim dobima.
Na đedovom grobu baba je posadila i leander koji je narastao toliko da je pravio hladovinu. Ja i brat sjedili bismo u hladu tog leandara i gledali babu. Uvijek brižnu babu.
Godinama i godinama kasnije odvela sam ćerku jednog prijepodneva, na isto to groblje. Dugo sam razmišljala da li je to „ispravno“. Da li je ona suviše mala? Da li ću je opteretiti? Hoće li nakon toga ružno sanjati?
A onda mislim, pa nijesam ni ja bila starija od nje onda kad sam ga posjećivala. I da je štitim previše od svega. Sa svih strana. A najviše od života.
Odlučim ipak da je povedem da posjetimo sada već babin i đedov grob. Tamo je sve izgledalo kao da baba i dalje dolazi samo mnogo rjeđe. Ili kao da jedno vrijeme nije bila. Možda prethodnu zimu. Ali da je tu.
Zapušteno, ali ipak raste. Pupi. I sada većina cvijeća koje je sama sadila odolijeva svim tim godinama. Neokopavanja. Ne zalivanja. Raznim vremenskim neprilikama koja su se smjenjivala u svim godišnjim dobima koja su sada iza nas.
Kiša je ta koja umjesto nje spira nadgrobnu ploču. I slike. Njihove nasmijane slike. I mislim kako ljubav još cvjeta iz te zemlje i ako su prošle tolike godine. Ljubav koju je baba tu posadila. Brižno. Mislim kako ljubavi i ne treba ništa drugo. Ni zalivanje. Ni okopavanje.
Ništa. Sem da se DA. Nesebično. A onda da čekamo da naraste.
Ćerka je sjela spontano, u hladu onog istog leandera, baš kao i ja prije toliko godina. Okupirala je tišina i mir koji su vladali ovim mjestom. Pitanja su na trenutak utihnula. Bila su suvišna. Srca su nam bila ispunjena. Jer su zahvalna životu koji smo dobili, od njih.
Možemo li naučiti našu djecu poštovanju života i živih ako prvo ne odamo počast mrtvima? Zahvaljujući kojima gazimo ovom zemljom.