Međutim, ne zbog uživanja u čarima mirisa i ukusa koji bi krapu sječenom na zvona davala baba, začinjavajući ga slatkim domaćim šljivama i kriškama opore dunje koja je dugo dozrijevala stojeći na vrhu njenog ormara i davala poseban šmek ovom jelu.
Ne. Mi smo ga svaki put jeli jer smo morali. Stvar je bila u nečem sasvim drugom.
Kada si dijete izbirljiv si sa ukusima i izborima koje praviš. Tačno znaš šta voliš, a šta ne. Šta ti pričinjava radost. Koja hrana ti učini dobro, a koja ne.
Kada odrasteš izbirljivost ti postaje luksuz. Barijere padaju, počinješ da variš hranu koju nekada nijesi mogao ni da omirišeš. Cijenu toga (neslušanja svog tijela) plaćaš kasnije. Pitala sam se dugo kako dođe do toga? U kom dijelu života počnemo da bezpogovorno pristajemo? Kada počinjemo da pravimo kompromise?
Koliko se u nedostatku ljubavi prema sebi, zatrpavamo hranom?
Baba bi se iz tržnice vraćala sa polu-živim krapom koji je skakutao u njenom cegeru, skoro, jednako živo kao i u mreži onog trenutka kada je bio ulovljen u tada, punom života, i plavljem nego ikad, Skadarskom jezeru.
Da li zato što nije bilo plastike koju danas toliko volimo, uglavnom krap je onomad bio nevjerovatno izdržljiv. Osim što bi preživio nekoliko udaraca po glavi od prodavca na pijaci, bez problema bi ostao živ na suvom i nakon dvadesetak minuta, koliko bi babi trebalo vremena da se vrati sa tržnice.
Bili bismo u čudu kada bi vidjeli da je babin ceger odjednom “oživio” i počeo da se koprca onda kad bi ga spustila na pod. Sa dječijom radoznalošću koja nema granica i prkosi strahu, virili bismo u ceger, i zaticali ribu koja se borila otvarajući i zatvarajući neobično velika usta.
U mislima i na umu samo nam je bilo jedno, kako da ribi produžimo život.
Brzo bismo utrčali u babino kupatilo, našli odgovarajući čep kojim bismo zatvarali otvor na kadi i punili je vodom. Pritisak je bio slab, a nama se žurilo da spasemo život, pa bismo uzimali plastične zdjele i punili vodu na česmi koja se nalazila ispred kuće i dopunjavali kadu sve dok nivo vode ne bi bio dovoljno visok da pokrije leđa našeg poluživog drugara.
Riba bi neko vrijeme bila mirna, trebalo bi joj vremena da zauzme horizontalan položaj. A onda našoj sreći nije bilo kraja kad bi vidjeli da krap vraćajući snagu zapljuskuje svojim repom površinu vode prskajući nas, što smo mi tumačili kao znak zahvalnosti i poziv na igru.
Krap zahvalan za produženi život.
Šta sve znaju mali dječiji dlanovi i bistri mali umovi, odrasli su na to odavno zaboravili. Pravi doživljaj je bio hvatati malim dječijim dlanovima tu veliku ribu klizave krljušti koja se na momente činila jačom i snažnijom od nas samih.
Svjedočili smo “opstanku” u našem malom dječijem svijetu, tu u kadi babinog kupatila, svijetu koji je odjednom postajao velik hrabar i domišljat, sa prirodnim porivom za održanjem života. Kako to obično biva, tamo gdje bude i ima najviše života uvijek dođe i vrijeme kada moraš da se pozdraviš. Rastaneš. Vrijeme za kraj.
Djeca brzo uče.
Priča koja će se kasnije ponavljati na raznim nivoima naših života u kojima ćemo naučiti da tamo gdje ima života kraj je neminovan. Djeca i prije ovih spoznaja, na višem nivou “znaju” da se kraj nazire u daljini, protiv toga se bore živjeći u “sada i ovdje” ne štedeći sebe ni jednog trenutka, dajući se netremice trenutku, zaneseni igrom.
Ono što sam kao dijete znala, sada sam kao odrasla zaboravila, pa čuvam sebe i svoje rezerve, škrto, za neko vrijeme koje tek treba da dođe. Živjeći u sjutra ili u juče. Samo ne u “sada”, koje jedino postoji.
Zaboravljam da rastemo jedino – dajući se.
Krap iz naše kade nije mogao pobjeći babinom kačamalju. Bili smo tužni zbog kraja. Ali dobar osjećaj produženog života i igre kojoj smo bili predani, ispunjavao nas je i držao sitima dugo nakon toga.
Zato kada se desi da vam djeca nekada odbiju hranu, zapitajte se da nijesu možda već sita ljubavi koju su nekome pružili i one koju su primili.
Pustite ih, jer i od toga se raste!
