Prije četiri dana proslavili smo 8. mart. Dane prije i poslije proveli smo u razglabanju da li cvijet treba samo taj ili svaki dan. Je li bit u poklonu ili revoluciji? Za šta su se žene borile?
Mizoginija, kao pojava u društvu, nije mlad pojam.
Nalazimo ga, još u antičkoj mitologiji.
Pojava seksističkih komentara na društvenim mrežama, je, nažalost, postala svakodnevna pojava.
Često susrećemo ova tri pojma u svakodnevnoj praksi, a još neugodniji doživljaj postane kada ga osjetimo na vlastitoj koži. Svakoj ženi koja još uvijek gradi samopoštovanje, samopouzdanje i vlastiti identitet ovo bi trebalo biti vrlo važno kako bi znala kako se uspješno nositi s ovim bolesnim konotacijama koji postoje u muškim umovima.
Polako, ali sigurno drastične promjene prouzrokovana pandemijom virusa korona utiču na našu svakodnevnicu.
Dječaci nisu loši. Dječake ne treba popravljati. Dječaci ne treba da budu više kao djevojčice.
Naša poznata književnica dotakla se pakovanja mizoginije u “ljubav”
Drugi put u dva mjeseca izašla je priča o ženi koju su prisilili na carski rez protiv njene volje (riječ je o američkim slučajevima u kojima, liječnici, protivno ženinim željama, obavljaju porod carskim rezom, bez jasne medicinske indikacije i ženine dozvole, op.prev.), a naša duboko ukorijenjena mržnja prema ženama izlila se iz naših kolektivnih pora dok jednoglasno tražimo navodne “informacije koje nedostaju” koje bi tu priču učinile vjerodostojnijom i prihvatljivijom.
Bilo je vjerojatno samo pitanje vremena kad će se, nakon 400, 500, 600 užasnih priča s poroda, biopsija, kiretaža, javiti i ona žena koja će reći da nije to baš tako i da je njoj bilo skroz oke roditi.
Bila je to redovna kontrola u 9. tjednu trudnoće.
Posve opušteno legla sam na stol pored ultrazvuka nešto čavrljajući s ginekologom. U nekom je trenutku on ušutio i samo gledao u ekran vrteći ultrazvuk po mojoj utrobi.
