„U Bosni i Hercegovini biće sukoba! Barem tako kaže istraživanje sarajevske kancelarije Ujedinjenih nacija koje je predočeno veleposlanicima Upravnog odbora Vijeća za provođenje mira.”
Dragi moji predsjednici, potpredsjednici, lideri, delegati, odbornici i ostali palci koji ste sami sebi stvorili odredjene „uzmi državne pare“ funkcije, mjesecima nas trujete velikim izjavama iza kojih stoje mala muda. Palite vatru, a mi ni prosli pepeo i garež jos nismo rasčistili. Potencirate pitanje rata, a mi još nismo renovirali porušene kuće iz prošlog. Regrutujete nove borce, a ni stare rane nismo jos zacijelili. Polako, sačekajte malo. Nismo vam još rodili dovoljno sinova, da popunimo vaše prve redove. Malo je naših muževa koji bi branili vaše guzice, jer guzice su vam velike. Dajte nam još koju godinu, da se ljudski odmorimo. Da se izmiri Srbin sa Bošnjakom, Bošnjak sa Hrvatom, Hrvat sa Srbinom, pa tek onda onako ljudski da zaratujemo, da zapucamo na komšiju koji nam je dolazio na Božić, a mi njemu na Bajram. Da ratujemo sa ljudima koje i ne volimo, je rat bez duše. A mi smo srčan, temperamentan, duševan narod. Nemojte da se brukamo.
Tranzicija. Riječ koja me je beskonačno nervirala svih ovih godina. Suština te riječi veže se za privredu, i njen prelazak iz planske privrede (socijalizma) na slobodno tržište (kapitalizam), ali mi prilagodimo sve sebi i svojoj koristi. Pa tako i s tim nesrećnim terminom bi. Planski ste nam podmetnuli rat, po njegovom završetku ste krenuli da gradite i pravite novu državu ( slobodno rečeno, krenuli ste umnožavati lične prihode i lično bogatstvo), a tranzicija je bila džoker karta da prekrijete svoj nemar, nerad i nemoral.
Zašto nam je školstvo u rasulu? Mi smo zemlja u tranziciji, još vučemo ratne posledice, ali radi se na tome i vidimo svijetlu budućnost.
Zašto u bolnicama nema lijekova i zavoja (o nečemu ozbiljnijem da ne pričam)? Mi smo zemlja u tranziciji, još vučemo ratne posledice, ali radi se na tome i vidimo svijetlu budućnost.
Zašto nam je stopa nezaposlenosti u porastu? Mi smo zemlja u tranziciji, još vučemo ratne posledice, ali radi se na tome i vidimo svijetlu budućnost.
Zašto nam suicid, glad i neimaština bilježe rast? Mi smo zemlja u tranziciji, još vučemo ratne posledice, ali radi se na tome i vidimo svijetlu budućnost.
Dobro. Dam ja toj tranziciji fore pet, deset godina. I čekam svijetlu budućnost. Prošlo je i više od dvadeset godina. Tranzicija i dalje spava kod nas, nekad u Banjaluci, nekad u Sarajevu, nekad u Mostaru. Uglavnom tu je, kad god zatreba, a svijetlu budućnost i dalje vidim na tlu Francuske, Njemačke, Austrije i ostalih zemalja u koje iz dana u dan sve više naših odlazi. Već sam i pomislila da ću umrijeti u neznanju, bez odgovora do kad jedna zemlja može biti u tranziciji, koliki je prosječan taj tranzitivni period, kad ono, odgovor mi ispred nosa. A ja slijepa pored očiju. Pa vi ste, dragi predsjednici, potpredsjednici, lideri, delegati i odbornici planirali da mi budemo u tranziciji izmedju dva rata. Onog nesrećnog devedesetih i ovog što ga sad planirate. Pa ćemo opet da prelazimo iz šupljeg u prazno. Bravo. Po mojoj slobodnoj procjeni, čini mi se da ne postoji država koja je stvorila ovakav doživotni plan za svoj narod i teritoriju unutar granica: rat – tranzicija – rat – tranzicija … Bravo!
Daću sebi za pravo da pokušam da vam objasnim šta je meni kao članu prosječne porodice, a čini mi se da nas je takvih najviše, donio taj vaš rat. Moj otac je imao 27 godina (koliko ja imam sada) kada ste vi odlučili da ratujete. Vi ste odlučili, a njega ste mobilisali. Odvojili ste ga od majke, oca, supruge, i tada dvoje djece. Dali ste mu uniformu, pušku i čizme. Rekli mu da on brani nas, svoju djecu. A to ste rekli i onima na koje je pucao. Izmislili ste mržnju, strah i netrpeljivost. Kao što je izmišljate i danas. Mom ocu ste uzeli mladost, zdravlje, godine. A dali ste mu PTSP sindrom, promrzle kosti, i par gelera koje i danas nosi u sebi. Pardoniram, dali ste mu i bijednu invalidsku penziju, za koju ste ga više puta obarali na kojekavim komisijama i pored svih doktorskih nalaza i mišljenja, koja broje više stranica nego što broje knjige koje ste vi pročitali. Moju majku ste tih pet godina doveli u situaciju da se s mužem pozdravlja svaki put kao da ga nikad više neće vidjeti, da lije suze koje se liju za mrtvim ljudima, jer danima nije čula ništa o njemu. U amanet ste joj predali suze i danas, svaki put kada se otac u sred noći probudi uplakan, oznojen, prestrašen i uznemiren. A takvih noći je više nego mirnih. Djedu i babi ste poklonili petogodišnju misao o tome da li će sahraniti vlastito dijete ili će im zdravog i mladog sina, zamijeniti bogaljem i invalidom.
Meni i bratu ste ukrali ono sjećanje na veselo djetinjsto, koje bi svako dijete trebalo da ima, a u kolaž sjećanja ubacili neke ružne slike. Moje jedino sjećanje od 1996. na unazad je kada otac dolazi od nekud nakon dužeg odsustva, zavijene ruke i ramena, a ja kao i svako dijete ne znajuci ni šta je rat, ni šta su ranjavanja i povrede mu skačim u zagrljaj, a od siline mog zagrljaja prokrvari mu rana kroz zavoj. Da, to je jedini očev zagrljaj kojeg se sjećam iz tih godina, a pamtim ga po crvenoj krvi i bijelom zavoju. Nakon rata, pamtim bijedu i sirotinju.
Pamtim nemanje i trud svoji roditelja da nas prehrane, obuku i školuju. Pamtim očeve zahtjeve, molbe ali i odbijenice za posao. Pamtim selidbe dok kuća nije postala dom. Mnogo toga pamtim, a ne bi trebalo. Nisam zaslužila. Niti bilo ko od ljudi u ovoj državi, ali eto vi ste nam to tako isplanirali.
Čini mi se da opet planirate da mi uzmete oca, ovaj put i muža, i brata. Sad kada smo konačno stali na noge. Kada smo počeli da živimo, a ne preživljavamo. Opet vam je palo na pamet da se prsite tudjim glavama i tudjim životima. Opet bi da rasipate tudje kositi po planinama, a ni prošle nismo sakupili i dostojno sahranili. Niste naučili iz prošle epizode da kad sijete mržnju, strah i paniku, rastu suze, bol i patnja. Kako biste i mogli, kad ste vi taj čas u teroriji učili, ali su na praksi bili neki drugi. Ovaj put je red na vas, ako već ne možete da se dogovoritie, budite časni, uzmite oružje u svoje ruke, ako već do oružja mora doći. Neka predsjednik predsjednika izazove na dvoboj. Pucajte jedan na drugog, ali samo vas dvojica, pa kome opanci, kome obojci. A mi, mi smo se dovoljno ispucali zarad vaših ciljeva.
