Mislim da je za sve kriv moj mjesec u ribama.
Za moju pretjeranu osjetljivost, ranjivost, empatiju. Za to što duboko osjećam svaku, čak i najskriveniju, emociju drugih ljudi, njihove potrebe, želje i patnje.
Kriv je i za moju izraženu intuiciju, lutanje duše u potrazi za sobom, unutrašnji haos i razvijenu maštu. Za želju da u isto vrijeme budem na hiljadu različitih mjesta, istražujem i otkrivam drevna učenja.
Kriv je što volim da idealizujem, uljepšavam, tražim opravdanja za ljude i njihove postupke. Kriv je što ponekad obmanjujem sebe, želim nemoguće, težim nedostižnom.
Kriv je za moju stidljivost zbog koje su mi promakle mnoge stvari u životu. Upravo ta stidljivost vodi u nesigurnost, a nesigurnost često i u povlačenje u sebe. Gomile napisanih riječi nikada nisu vidjele svjetlost dana, ostale su skrivene ili izgubljene, a i one što su nesigurno provirile i nekako došle do drugih bile su potpisane pseudonimom. Toliko važnih riječi nikad nisu došle do onih kojima su bile namijenjene, toliko planova je propalo zbog bježanja pred prvom preprekom, toliko ideja ostalo neostvareno zbog straha od neuspjeha.
Upravo ta stidljivost, za koju je kriv moj mjesec u ribama, činila me nevidljivom. Stezala mi je ruke oko vrata, gušila me, ne dozvoljavajući da svoje ideje izgovorim naglas, da slobodno iskažem svoje misli i osjećanja, ulivala strah da ću biti smiješna drugima, da me neće razumjeti, da će biti ravnodušni.
I onda je, valjda, najbezbolije bilo ćutati, a ja sam to činila tako dobro. Navlačila sam masku indiferentnosti iako mi je iz očiju zračila beskrajna tuga koju niko nije bio u stanju da prepozna. Drugi su iskorištavali moje talente, ja sam vječito bila u sjenci. Za njih sam pisala, prevodila, sprovodila svoje ideje u njihovo ime. Za sve ružne postupke pojedinih ljudi pokušala sam naći razumijevanje i duboko u sebi sam ga zaista i nalazila. Praštala sam iznova i iznova, prelazila preko stvari preko kojih možda i nije trebalo preći i uvijek se osjećala krivom. Oni su bili zadovoljni, ja sam bila nesrećna.
A onda sam, ne znam kada i kako, shvatila, da sve može biti drugačije. Onda sam odlučila da ne želim više da ćutim. Rekla sam svom mjesecu u ribama, jasno i glasno, da me ne mogu određivati njegove karakteristike. Mogu ga prevazići. Mogu prevazići i samu sebe. Ćutala sam dovoljno dugo, krila se u svojoj ljušturi, dok su drugi živjeli svoj život. Neki su više živjeli tuđi nego svoj i baš njih sam željela prvo da se riješim. Takvi su mi određivali kriterijume po kojima treba da živim, radim, pišem, izgledam, oblačim se. Nametali su mi svoje mišljenje, ukus, volju. To nije smjelo da se desi. Koliko samo dana naših života potrošimo puštajući život da prolazi mimo nas dok drugi ljudi i stvari upravljaju njime a mi samo nemoćno stojimo i gledamo i čekamo da se nešto desi samo od sebe. I kakvi smo mi kada sve to dopuštamo, kada za sve u životu krivimo okolnosti, društvo, porodicu? Ili, pak, svoj mjesec u ribama? Ili još nešto jednako besmisleno?
Mijenjamo se. Mijenjaju nas okolnosti i događaji; mijenjaju nas nesreće i lijepi trenuci; smrti i novi životi; knjige i ljudi. I ne treba tragati za riječima kojima ćemo udovoljavati drugim ljudima, ne treba se pitati ko su oni pravi, oni koji zaslužuju da budu u našem životu, koji su vrijedni našeg vremena, ljubavi i pažnje. Uglavnom nam, prije ili kasnije, život da odgovor na ovo pitanje. Bitno je samo prepoznati vapaj našeg bića za promjenom. Ko ne prepozna, može dugo lutati i čak ostati zarobljen u lavirintu beznađa zauvijek. Ko prepozna, otvara mu se bezbroj vrata, pregršt mogućnosti koje lebde u vazduhu. I onda od nas zavisi koja ćemo vrata otvoriti, koju ćemo mogućnost prigrliti. A svaka vrata, i svaka mogućnost, otvaraju nam neka nova, pokazuju nam nove puteve i staze, vode nas u druge dimenzije.
Maska je pala a ja progovorila glasom koji sam dugo ućutkivala. Jasno i glasno, da me svi čuju. A onda su neki ljudi počeli da se čude nevjerovatnoj transformaciji moje ličnosti koja je, u stvari, bila prava ali nikad dostupna njima. Neki su pokušali da me pogode strijelama ljutnje i bijesa koje meni više ne mogu ništa, drugi su se, začuđeni promjenom, nečujno povukli, treći se uplašili da bi sad oni mogli biti u mojoj sjenci. I svima njima je ova promjena pala teže nego meni samoj. Oni su bili razočarani, ja konačno srećna. Ili na putu da to zaista postanem.
I shvatila sam – treba samo ići naprijed. Tražiti nove puteve, horizonte, zvijezde i galaksije. Gubiti se u njima i opet pronalaziti. Tragati i učiti. I doći do mira sa sobom, u sebi, oko sebe, sa drugima.
I govoriti glasno i jasno, da nas svi čuju.
