,,Ma znam ja nju, znam je jako dobro. Mislim, nismo se nikad uživo upoznale, ali je znam dobro sa Facebooka”. Izgovarala sam tu rečenicu i zabrinula se zašto mi ta rečenica ne zvuči nimalo čudno. Valjda je više sasvim normalna stvar činjenica da imamo paralelne virtuelne živote koji nemaju veze sa stvarnim životom. Prva ja imam prijateljice koje nikad nisam upoznala uživo, a koje dobro poznajem, a i one mene, jer smo godinama zajedno u raznim grupama na Facebooku- za mršanje, za vježbanje, za promjenu navika, za humanitarne akcije, za čitanje knjiga, za razmjenu stvari, za savjete o trudnoći, o roditeljstvu, za kupovinu domaćih proizvoda, za zdravu ishranu, za informacije, za čavrljanje… U tim grupama dijelimo svoje strahove, želje, snove, dileme, uspone i padove. Vjerovatno napišemo i dosta stvari koje nikad ne bi izgovorile. Pratimo sve faze dječice- od rođenja, prvog zubića, prvih koraka, do svih rođendana, iako ih većinu nikad u životu i ne vidimo uživo.
Pa dobro, to je nekako i normalno danas, provodimo vrijeme na društvenim mrežama, komuniciramo putem mreža, raznih grupa na Viberu, WhatsApp-u, ”pratimo” se na instagramima, twiterima…
E to je već malo zastrašujuća činjenica i problem- što je takav način života postao normalan.
Normalno je da su nam virtuelni životi postali primarni životi. Normalno je da više vremena provodimo u virtuelnom svijetu nego u stvarnom. Normalno je da izađu na kafu četiri prijateljice i da sve vrijeme svaka tipka na svom mobitelu. Normalno je da odemo u goste prijateljima koji imaju djecu, a djeca zajedničko vrijeme provedu svako na svom uređaju igrajući igrice ili u najboljem slučaju pucajući selfije koje će objaviti na FB. Normalno je da status u raji stičemo po tome na koliko smo grupa admini i koliko smo ”glasni” u komentarima, raspravama i svađama po raznim temama. Normalno je da se dokazujemo i pokazujemo komentarišući sve i svašta po društvenim mrežama apsolutno se ne udubljujući u suštinu.
Izvinite, ali nije normalno. Daleko je to od normalnog. Ako i jeste normalno, ja bih jednu kartu za zemlju nenormalnih, molim.
Neko podijeli članak na FB, a onda masa ispod komentariše taj članak, napadaju, kritikuju, a pola ih ni ne otvori članak, a ona druga polovina samo letimice pređe preko teksta. Ali svi imaju nešto da kažu, jer tako se to radi u virtuelnom svijetu.
Zapitala sam se šta je sa ljudima koji nisu nikako na Facebooku ili, ne daj Bože, ni na jednoj društvenoj mreži. Postoje li oni uopšte? Da li su zbog toga što nisu prisutni u virtuelnom svijetu uskraćeni za mnoge stvari koje se upravo tamo iniciraju? Nisam na Facebooku, dakle ne postojim?
A tek lajkovi i šerovanja, o tome bi se knjiga dala napisati. Moglo bi se danima pisati o tome kako je lajk postao mjerna jedinica za prijateljstvo i o raznim fenomenima kao što je da prijateljica blokira drugu prijateljicu uz komentar ”Ionako mi ništa ne lajkaš. Šta ćeš mi?”
Sve to na stranu, ali zapitate li se vi ikad kako će izgledati ”normalno” kada naša djeca odrastu i kako će tada izgledati život? Ja se bojim i zamisliti.
Ali umjesto pogleda u budućnost, bolje da nešto napravimo odmah i sada. Ostavimo malo naše uređaje, poigrajmo se sa djecom, prošetajmo, popijmo kafu s prijateljicom i saslušajmo šta nam ima reći, uživajmo u priredbi fokusirani na naše dijete koje nastupa a ne na snimanje i slikanje.
Ko zna, možda nas ovaj naš svijet ponovo očara da se iznova zaljubimo u njega i da mu se vratimo. Koji bi to samo povratak bio.
Ako već odlučimo da vodimo paralelni virtuelni život, opredijelimo se onda za onu varijantu koja koristi sve potencijale i mogućnosti tog svijeta. Širimo pozitivnu energiju, dobre tekstove, ”tips and tricks”, humanitarne akcije, organizujmo događaje i radimo sve one dobre stvari koje nam nude društvene mreže gdje smo samo jednim klikom udaljeni od miliona ljudi. Ostavimo se svađa, površnog komentarisanja i kritikovanja svega i svačega.
Uzdrmajmo virtuelni svijet valom zarazne pozitive.
