Pjesnik, reditelj, novinar i slikar Miroslav Mika Antić prvi put se u književnosti pojavio sa šesnaest godina starosti, objavljivanjem pjesme “Majka” u časopisu “Mladost”.
U godinama koje su uslijedile postao je poznat u zemljama tadašnje Jugoslavije, te osvajao različite nagrade za poeziju, novinarstvo i film. Zanimljivo je da je njegov film “Doručak sa đavolom” bio zabranjen u Jugoslaviji, jer je kritikovao dvostuki moral komunističkog režima. Njegove pjesme postale su obavezna literatura u školama, ali i svakoga ko barem malo drži do književnosti.
Živio je kao boem, što je ostavilo uticaja na njegovo zdravlje. Ženio se tri puta i imao šestoro djece. Nakon duže bolesti, umro je 1986. godine, a pred smrt je na ceduljici napisao:
“Kad me budu iznosili, neka pročitaju ‘Besmrtnu pesmu’. A kad me pokopaju, neka Janika Balaž ili Tugomir odsvira Piro manda korkoro. Niko ne sme da mi drži govor.”
Ostao je upamćen kao vječiti dječak.
Dosadna pesma
da ne znam šta ću.
Kad izlazim iz škole
nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se sa trojicom
bar da me vide devojčice.
Devojčice su smešna stvorenja
dugonoge,
okrugle,
pegave ili kratkovide,
mnogo lažu i ogovaraju
i pišu ljubavna pisma
koja mi stave pod klupu.
Meni je sve to dosadno.
Ipak pročitam pisma,
najlepše reči prepišem
– ako mi nekad zatreba,
a od onog što ostane
napravim papirne lađe,
napravim ptice,
slanike,
žabe,
i bajagi se igram
a tako mi je dosadno.
Dosadno mi je da porastem,
da nosim tesne cipele
i da se oženim.
Oni koji porastu prvo se danima mrze
onda se danima svađaju.
Jedino mi je žao mog tate.
Da je ostao dečak – kao ja,
baš bismo divno mogli da se družimo
i da zajedno budemo zaljubljeni
u nastavnicu istorije.
Sve ostalo mi je dosadno.
Toliko mi je dosadno
da ne znam šta ću,
nego nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se jos sa trojicom.
Čak i kad nema devojčica