Nedelja veče, kišovito i tmurno. Kasnim kao i uvijek, mislim da se nikada neću riješiti te loše navike. Već je 19:05 časova , a u 19:00 sam trebala biti u domu “Rada Vranješević” . Žurno se penjem uz malo brdašce na kojem se nalazi Dom. Duboko udahnuh da uhvatim ponestalog vazduha i ulazim unutra. Dočeka me portir, kao i uvijek i , pošto zna zbog čega sam tu , poželi mi dobro veče i uputi me u sobu broj 1.
Vrata mi otvori vaspitačica , uputišmo jedna drugoj „dobro veče“ i po jedan osmijeh i ona me uvede unutra. Dječica, kao u uvijek, sjede u dnevnom boravku u društvu moje dvije kolegice i svi nešto glasno pričaju i smiju se. Zaprepasti me jedan prizor, jedna od djevojčica, Bojana, imaše obje ruke u gipsu. Odmah je pitam šta se desilo. Odgovara mi kako je pala sa ljuljaške, ali da je dobro sada, kaže da joj svi pomažu, hrane je, oblače i sve ostalo. „Oni me i češu čak kad me nešto svrbi“, dodaje nasmijano i krećemo ka spavaćoj sobi gdje im čitam bajke.
Padaju mi na pamet sve stvari koje sam prošla u njihovim godinama, a njima su uskraćene. Nedeljni ručak sa porodicom, roštiljanja i izleti, putovanja, onaj osjećaj kad imaš svoju sobu, slave, rođendani i sve proslave, mnogo toga… Vratih se u stvarnost, jer ona nije od plasetelina kao snovi, ona se ne da oblikovati kako poželimo, ona je stvarna i trenutno surova. Možda i nije surova, pregruba je to riječ , opet se zamislih. Imaju oni ovdje sve što im treba, zadovoljene su im skoro sve potrebe. Opet me dotiče to „skoro sve“, opet me boli ono što im fali.
„No, dobro“, trgoh se „vrijeme je za bajke“. Osjetih negodovanje na njihovim licima. Pitala sam ih koju bi bajku voljeli da im čitam, počeh nabrajati neke poznate, ali opet ne naiđoh na oduševljenje. Jedna od djevojčica me upita da li znam italijanski. „Pa… ponešto“, odgovorih. Ona mi sva sretna donese knjigu bajki na italijanskom i zamoli me da im čitam. Odjednom su svi postali zainteresovani, a ja zamucah. Moje znanje italijanskog se svodilo na neke osnovne stvari koje čovjek treba zna reći ukoliko bi se našao u Italiji. Rekoh im da ne umijem da čitam tu knjigu jer ne znam italijanski toliko dobro. Nisu bili razočarani kao što sam očekivala.
„Mnogo je lijepo u Italiji“, reče jedna djevojčica. „A idete tamo?“, upitah. „Naravno, svi idu u Italiju svake godine, stvarno moraš biti budala, ako nisi išao u Italiju“, odgovori neko i svi se složiše. Pomislih u sebi kako ja nikada nisam bila u Italiji i kako i nemam neku želju, ali nisam htjela da im to kažem, željela sam da ta Italija, koja se u tim momentima izdizala iznad nas, koji smo sjedili za malim stolom, ostane tako bezgrešna i savršena. Bojana me je upitao da li mogu da čitam Crvenkapu. Naravno, odgovorih joj. I ostalim djevojčicama se dopala ideja. Dvije su mi sjele u krilo i počele da me grle prije čitanja, treća je sjedila na stolici, a ona četvrta se izdvojila i sjela na krevet. Upitah nju zašto nam se ne pridruži. Rekla mi je samo kako želi da sjedi na svom krevetu. Nisam navaljivala dalje. Djevojčica je imala određeni problem sa vidom i blagu psihičku retardaciju.
Nakon završetka čitanja predložili su mi da izvedemo predstavu Crvenkapa. Svako je izabrao neku ulogu sem djevojčice na krevetu. Priđoh joj . „Fali nam baka, hoćeš li da glumiš?“. „Ja ne znam glumiti. Smijaćeš mi se“, pomalo drsko mi odgovori. „Ne znam ni ja italijanski, pa se ti meni nisi smijala“, nasmijah se na to. Odmah nam se pridružila. Igrali smo se, čak i mjenjali radnju pomalo, mjenjali uloge, sobom je odzvanjao nevin, dječiji smjeh.
Bojana ugleda moj rokovnik koji je virio iz torbe i upita me da li može da ga pregleda. Odgovorih joj da može, ali to učinih sa zabrinutim prizvukom u glasu, zbog njenih ruku u gipsu. „Ne brini teto, mogu ja sa rukama sve, evo pogledaj, mogu i da pišem“. Uzela je olovku, nacrtala jedno srce, a u njemu napisa – mama. Nacrta i drugo srce i u njemu napisa – tata. Zatim oba srca obuhvati sa jednim velikim.
U meni se nešto lomilo, oči sam širom otvorila, kako bih ih zategla i sprječila da prevale suzu. Nešto je podrhtavalo u mojim grudima, dizalo se i spuštalo, i mnogo je teško bilo. Dok je crtala čula sam kako kaže: „Mama i tata nemaju auto, zato ne mogu da dođu, ali doći će, doći će, doći će na ljeto“, ponavljala je to „doći će“ sve dok nije završila sa pisanjem. A onda se naglo okrenula i sa ogromnim osmjehom na licu mi rekla: „Ti si najbolja teta zauvijek“. Uzvratih joj osmjeh.
Jedna me djevojčica upita gdje ja živim. Odgovorih joj. “U Prijedoru?” upita me uzbuđeno. Klimnuh glavom.
„Da li znaš jednog dječaka Luku, on ima plavu kosu i crvenu majicu, on je moj brat i on živi tu, tu u… tom Prijedoru“, sa još većim uzbuđenjem me upita. Odgovorih joj kako u Prijedoru ima mnogo dječaka koji se tako zovu, ali ako sretnem njenog brata Luku ja ću ga pozdraviti.
Bilo je vrijeme da krenem. Odmah su počeli da me grle i ljube. Onda su otrčali u svoje krevete, kako bih ih poljubila još jednom prije spavanja. Imaju potrebu za tim, fali im ogroman dio u njihovim djetinjstvima, a tako sam mala da tu bilo šta promjenim.
Sa vrata im mahnuh još jednom. „Pozdravi svoju mamu“, čujem iza sebe. O, kako me zaboli ta rečenica. Izašla sam teža nego što sam ušla. Silazili smo niz vanjske stepenice, ja, dim cigarete i ono „pozdravi svoju mamu“. Tate i mame, zašto to niste?
