Sjedim u potpunom mraku jer sam upravo zatvorio knjigu koju sam pisao skoro pola vijeka. Imao sam ženu, djecu, imali su oni mene, ona je bila bolesna, nju sam služio, oni su mi pomagali, na njih sam bio ponosan. Nikud nisam išao, živjeli smo običnim rutinskim životom iz dana u dan koji mi nije smetao, na koji se nisam žalio, na koji sam navikao. Kada mi je bilo teško ćutao sam, smiješio sam se i kada je bilo najgore.
Sada tek shvatam da sam iz dana u dan ipak stario, da se sve polako mijenjalo iza mojih leđa a da ja toga nisam bio svjestan. Oči sam odlučio da otvorim tek sada kada sam stopostotno primoran da prihvatim promjenu. Sve mi miriše na mračno. Često je teško suočiti se sa istinom. No, pokušavam da se održim svjesnim, da se presaberem, ipak sam godinama podučavao đake korektnom ponašanju i lijepim manirima, i sada ne bi bilo fino da pred svima obasjam ovaj mrak vatrom koja bi zapalila sve oko mene, počevši od moje staložene duse.
Kako vrijeme prolazi, prihvatam stvari, ipak sam zreo čovjek. To što je nestala ona, ne mora da znači da sam nestao i ja, moja duša još uvijek nastanuje moje tijelo, a i djeca su ostala pored mene da bi mi bila potpora, tako da njima mogu nastaviti da se ponosim. Nastao je ovaj čudni period razuma, bez osjećanja, koji nisam birao, ali se prilagođavam. Razum mi nikada nije bio jača strana, uvijek sam volio da uživam, i mogu da nabrojim na prste jedne ruke, ljude za koje znam da su u stanju uživati u potpunom razumu. Ja nisam jedan od njih. Čudan sam, i čudno mi je sve ovo, ali iako je teško, shvatam da kako vrijeme prolazi oko mene nije više potpuni mrak, ostalo mi je mnogo toga, ali i dalje šutim, šutim i čekam… Trenutno samo pokušavam da živim. Bilo mi je teško sa njom, priznajem, ali čini mi se da mi je sada bez nje još teže, navika je težak porok. Sjedim, čekam, gledam djecu, pa se nasmijem, i oni su odrasli i nastavili sopstvene živote, a ja čamim, sjedim, ne znam koliko mi još dana ostaje jer sam ipak star, ali ih trošim na privikavanje.
Otkucava sat, mijenjam list na kalendaru. Djeca su me nagovorila da se učlanim u društvo penzionera, organizuju odlične zabave za starije, kažu. Otkucava sat, starim, navika nije više crna, pogled na sve polako postaje siv, ali proces traje. Otkucava sat… Odjednom je nešto obasjalo prostoriju. U svakoj ćeliji moga tijela, moje kože, mog uma, mog razuma nešto najavljuje promjenu. Sve sija neopisivom svjetlošću… Pojavila se ona, ista kao ja. Kako je nisam ranije primijetio? Trebalo je samo čekati pravi trenutak. Osjećam se kao klinac. Odjednom se osjećam ponovo kao klinac. Živio sam bez nje toliko dugo, a sada je sve u jednom času pridobilo smisao, i moja patnja sa bolesnom pokojnom ženom, i moja bol nakon njene smrti, nakon svega toga me život počastio. Sada imam dokaze da bi povjerovao idući put ljudima koji govore da nakon kiše obavezno dolazi duga. Pojavila se. Trebalo je samo čekati, ali nisam očekivao baš ovoliku sreću. Pojavila se ona koja želi sa mnom da pleše iako smo stari, ona koja želi da ustanemo hrabro usred predstave u pozoristu kako bismo pretvorili slobodan prostor između fotelja u naš vlastiti plesni podijum. Pojavila se ona koja je imala život prije mene, kao što sam i ja imao prije nje, i oba su se onako prosječna života pretvorila u trofej. Čekao sam nju da bi skinula sa mene ovu kletvu prosječnosti. Došla je da bi mi dokazala da je ovo nagrada, da pravi život tek sada počinje, da je ovo ono zbog čega je vrijedilo čekati i, što je najvažnije, da nikada nije kasno.
,,Gdje si bila do sada, ti, ista kao ja?” Pod uticajem perioda razuma izgovaram čak da sam svjestan da je ovako moralo da bude, i da ništa ne bi bilo isto da smo se slučajno upoznali sa 16, ali moja osjećanja pitaju da li će moje sada staračko srce uspjeti uopšte da izdrži ovoliku kolotečinu osjećanja. Stari smo. Da, proslavili smo oboje 50 godina od mature, stari smo, imamo unučiće, ali se još uvijek držimo za ruke kad šetamo; stari smo, ali svakodnevno zajedno biramo odjeću kako bi oboje bili u sličnim tonovima. Ništa vezano za nas ne smije da odskače sada, pa čak ni boje na odjeći. Svi bi trebali da vide da smo se čekali toliko dugo i da su se sada napokon puzle uklopile. Pun sam želja, pun sam boja i svjetlosti. Shvatio sam da je život uvijek na našoj strani. On se uvijek trudi da na vremenskoj liniji poslaže događaje u našu korist. U životu se sve događa u pravo vrijeme, uvijek smo na pravom mjestu, pored nas su uvijek pravi ljudi, pravi za to vrijeme i za to mjesto, i koliko god ta rečenica zvučala izlizano, sada kada imam iskustvo, želim da vam kažem… Nikada više ne izjavljujte da se stvari nisu desile u pravo vrijeme, jer na taj način samo sebe lažete.
