Uzburkaju se osjećaji u tebi pokatkad kao nemirno more, udaraju i pogađaju svaku strunu duše tvoje, a ona kao da postaje svаkim novim udarom nekako grublja, ostrija, zategnutija, baš poput oštrih morskih klifova. To je prava bura! Varnice frcaju u duši, misle se mute, čujes buku u glavi i pitaš se šta te je snašlo?
Papir zove, ali nemaš ti više ni za njega riječi. Sve se izgubilo, nekad, negdje u međuvremenu. Možda na stazi odrastanja, negdje u žbunu nekom ostalo? Ili sada ne smiješ ni njemu odati? Pa zaglušuješ onu buku u glavi danima, godinama, samo da sebi ne priznaš. Nemaš riječi, jer haos je u tvojoj glavi. E, pa crvu ljudski, koliko si bijedan i jadan, ne smiješ priznati ni sebi? A šta da priznaš, pa ti ne znaš ni ko si ti. Pomiješate se svakim danom iznova ti i ona gomila, pa milite, sretnete se tu i tamo, pa svako na svoju stranu. A znam, sjediš ti neki dan i posmatraš…
Gledaš i brojiš. Brojiš živote preko puta. Kažeš bilo ih 25, i lecnu se ti tada, jer osjeti opet naznaku one bure, ali obuzda je, zavara sebe da si nešto naročito radosna, onako bez razloga. A šta je onda bilo?
Onda si se sjetila onog skota, što voli zajebati kad ne očekuješ, hoćeš da ga preduhitriš da ne moraš sebe poslije kriviti što si bila srećna, a nisi trebala da budeš. Jer ko još ima pravo na sreću? Ima pravo, ali nema razloga.
Znam ja da ti odavno, vraže zaneseni, pretenduješ na neke druge svjetove, ali ne da tebi korijenje ovog svijeta, jer nisi ti, niti ćeš ikad biti, ono čemu si se potajno nadala. Nisi ni posebna, ni namijenjena velikim stvarima, možda si nekada štošta i shvatala, a sad ti buka zaglušuje sve, ne pojmiš, ne shvataš, pa čak ni ono što ranije jesi. Čemu to? Ideš i razmišljaš, kuda je Ljubav od tebe odšetala. A nekad je bila tu, u svakoj tvojoj pori, bila je u knjizi, u kafi, u osmijehu, u peru i hartiji, u rijeci, u trku. A sad su tvoje pore suhe, knjiga te tjera da se zapitaš hoće li išta svijetu biti bolje, čemu korisnom će doprinijeti odgovor na pitanje kakav je Stranac? A stranci na sve strane, ti si Stranac! Zapitaš se onda: ,, Možda sam se trebala posvetitit strancima oko sebe, učiniti ih znancima, spoznati sebe kroz dobročinstva učinjena drugima “. Ali nisi ti mogla ni to, a to je jedino izvjesno, nisi mogla ukopliti se s drugima, jer ti u dodiru s drugima i previše gubiš sebe. Sad si se našla ni tamo ni ovamo, a gdje ćeš, pitam te ja?
Sad se još malo batrgaj, smiri buru, ugasi vatru, pobijedi usamljenost i onu tešku noćnu čamu što te tako prigrli s vremena na vrijeme. Možda nije vrijeme za postavljanje onih velikih pitanja, ali šta ćeš, znaš i sama da nešto nije u redu, nešto u tebi, u tvojoj duši odavno nije u redu, a to te plaši, ne znaš kud i kamo s tim. Nema, mila moja, definicije koja ti kaže kako bi trebalo da bude, jer ne znaš ti kakva sve široka prostranstva, čitavi svijetovi postoje u glavama drugih , pa čak ni onih najbližih! Zato, sad smiri duh svoj, obuzdaj misli divlje, sklopi oči i makar samo na čas osjeti tišinu i spokoj. A možda u tom miru, negdje u dubini nazreš makar i obrise odgovora i konture sopstvenog Ja!
Nije to ništa, proći će te. To je samo neko ludo vrijeme u kome više ni sami sebe ne prepoznajemo.
