Znali su ga kao šaljivdžiju, satiričara bez ijednog odštampanog teksta u “Ježu”. Onako kao provalu dok bi se motao kod parka na šahu u iščekivanju nečijeg poziva na pivo, u jednu od onih starih kafana u Sutjesci sa kariranim stolnjacima, gdje si mogao pobrojati posljednje partijaše nekog prošlog vremena. Popio bi frtalj dunjevače, otrao nakupljenu mast dimljenog buta sa okrajka usana, a onda započinjao s pripovijedanjem onog sudbinskog ribolova na Tari, jednog predvečerjem mariniranog zubaca negdje priobalno na Hvaru, uz gutljaje dovoljno dugo otaloženog vina nekog Grka koji bi obijedao s njima tih ljetovanja.
Volio je katkad pročešljati astmom zakašljanu harmoniku, onako po običaju birtijski, volio je onu tamnocrvenu džetu koje odavno nije bilo i možda još poneko sjećanje kojem bi iznova dodjeljivao uvijek po novu detaljnost tek kako bi se strvinario na jezu tišine. Često da bi mu u prolazu pokoju paklicu “Drine” proturali na veresiju, no bivalo je i onih, kao što ih uvijek i biva, sa gutajućim knedlama pakosti, onih zajedljivo narogačenih kada bi kada naiđe, naočigled trtećih ruku iz tržnice, zastajao pred plastičnim figurama šaha.
Prigovarali bi mu za jogunasto buntovništvo nad svim onim nalazima holesterola (za koje nije mario ni časa), za lanjsku reanimaciju nekog davnog ljetovanja na moru, koje mu se kasnije otuklo o naboranu ćelavicu i tih još par doručcima zamrljanih špilova karata. Nebesa će znati koliko li je bože volio te njene karte, u zajedljivosti pričalo se da ga u stare dane obuzimaju šibicarske navike. Pričalo se o svim njegovim sumanutim umišljanjima, o njegovim „bogom datim“ sinergijama u desnom ramenu kojim bi okrepljivao iščešana i polomljena krila odbačenih lastavica.
Grdili su njegove gastronomske akrobacije u tanjirima, njegove želje da okusi još pokoji put njene zasoljene špargle čije bi recepte izvlačio iz tih preostalih uljem užeglih rukopisa. A ja sam znao, vjerovao sam u svaku njegovu ludariju, u svaki njegov strah, u želju za nečim ljepšim, vjerovao sam u čovjeka koji je dizao odveć otpisane ptice ka nebu. Vjerovao sam u samog otpisanog, u njegove priče i troma jata za koja sam znao da će mi se zavući o rukave jednog dovoljno otkunjanog dana.
I biti će da su ti dani prolazili, a ja tako udovoljavajući mu svojom zapanjenošću svako iznova prepričano ljetovanje na Bačinama onih davnih sedamtesetih, topio zgusnuto ulje tune još ožarenim čikovima u porculanskim tanjirima koje se tih godina moglo pronaći posvuda u njegovom stanu. Često da bi ga, trijeznivši u kunjanju na njegovoj raskrinkanoj sećiji, budio onim nepromijenjenim birvaktilskim zvonom koje je još uzidano s kamenom temeljcem. Kroz vonj nekih suludo ukomponovanih i improviziranih prokislih predjela, poturao bi mi pod nozdrve ponešto, tobože samo da okusim, a onda kada bih odglumio gadnu stomačnu gripu, grabio bi se tih istih vakumiranih tegli sa satarašima, kiselim paprikašima i ostalim bućkurišima, mljackajući ih sipljivo i zvučno.
Okoštanim dlanovima, uzgred drhtavoj nestrpljivosti prelistavao je sve zapisane tajne jednog ječmenog predjela, tajne čokoladnih jabuka, uzavrelih i pjenušavih sokova jedne plodne jeseni koje su pekli u povrtnjaku iza kuće. Tog dana otišao sam ranije, otišao sam uz ono njegovo „lahko mi je za tebe“, vjerujući samom sebi da odveć otpisanog ničem drugom nisi mogao ostaviti no pukoj samoći.
A one snijegom prohujale nedjelje, kada sam za vratom topio osniježeni okovratnik, kada sam ga zatekao uz užarenu peć kako karta, znao sam da je čeka. Nju je ostavio jedne ponoći kada je metastaza odveć naumila svoje, ostavio ju je jednim primljenim pozivom iz centralne bolnice u noći osjenjenog stana. Još od čekanja ostao mu je njen nikotinom ožutjeli špil karata kojim bi svakog dana u čekanju bacao nekadašnji pasijans, nadajući da će ga sustići u trenu njene igre, njegovog nadanja, a još sada…
Dok još sada čeka, možda je bacio njen zadnji pasijans, možda baca i njihov.
