Priča o Zagrebu dogodila se u Ljubljani. Ironija, znak s neba, kismet iz turskih serija? Ne, ne, priča o Zagrebu dogodila se u Velikom Trnovu, u Bugarskoj. Ma, što pričaš?! Priča o Zagrebu dogodila se u Istanbulu! Heeej, nećemo lagati! Dogodila se na istoku Hrvatske, u malenom gradu na granici s Bosnom. Mogu li otud krenuti? Aj, kreni, pa ćemo vidjeti dokle ćeš uspjeti stići…
Prvi put kada mi je netko rekao da bih trebala ići u Zagreb, zbilo se kada sam imala 11 godina i bila na pregledu kralježnice u ortopedskoj ordinaciji. Dijagnosticirana mi je skolioza, a izgleda dalje od toga se ne može, sve ostalo je na Zagrebu. Ta situacija savršeno karikira odnos provincije naspram Zagreba. Zagreb je poput viteza, koji će ukrotiti zmaja od moje kralježnice i osloboditi me.
Kada dolazite iz malog grada, gdje je pokladno jahanje događaj, naravno da postanete opsjednuti idejom velikog grada. Ići u Zagreb na kontrole je mučno, ali Zagreb nakon tih kontrola je senzacija, bijeg iz dosadnog u svemoguće. Ulice Zagreba su široke i nose imena velikana, najednom me grle i ja sam u njemu velika, svemoguća, jer sam daleko od ravnica i kada prijeđem Savu, opet sam u nekom drugom Zagrebu, a ne u Bosni.
Godine 2013. upisujem fakultet u Zagrebu. Ljeto koje sam te godina provela tamo, jedno je od najdepresivnijih u mom životu. Nisam upisala sve što sam htjela, ne poznajem nikoga u gradu izuzev jedne djevojke s bloga, loše pamtim ulice, orijentiram se prema izlozima, a tata kaže da je to loša stvar, jer se izlozi mijenjaju. Zagreb prestaje biti bajkovit. Kada progovorim, svi znaju da nisam odavde, da ovamo ne pripadam, da nisam njihova. Postoje ta pravila po kojima se zna pripadaš li ili ne pripadaš nekom gradu. Kada kupuješ u pekari i govoriš burek od jabuke, dio tebe umire.
Koliko sam u Županji idealizirala Zagreb, toliko sam u Zagrebu počela idealizirati Županju.
Matko Peić u monografiji o slikarici Slavi Raškaj piše kako joj je, kada je stigla iz Ozlja u Zagreb, bilo vrlo teško, prvenstveno jer je prirodu i krajolik svog slikarskog ishodišta zamijenila mjestom u kojemu nije mogla pronaći ono isto što je imala u rodnom mjestu. Stoga je započela redovito posjećivati Botanički vrt koji je u nekoj mjeri uspio nadomjestiti ono za čime je čeznula. Kada sam započela živjeti u Zagrebu, poput Slave, mučila me je čežnja za domom i imala sam spisateljsku blokadu. U jednom trenu sam mislila da više uopće neću moći pisati. Toga ljeta sam morala poput Slave pronaći zamjenu za ono što sam poznavala prije dolaska u Zagreb. Moje prvo utočište bile su klupe uokolo zgrade Državnog arhiva, potom Zrinjevac koji je postao moja mala oaza, gdje bih sabrala svoje misli. Isto kako je Slava s vremenom uspjela ispuniti svoja platna sa zagrebačkom pripitomljenom prirodom i ja sam se konačno latila papira. Shvatila sam da sada moram pisati o Zagrebu, jer mi je nudio štošta; katkad je zrcalio moje misli, a katkad smrskavao moje sanjarije. I tako se postupno razvila simbioza grada i dotepenke.
U Zagrebu me hvatalo i provincijsko ludilo da se trebam dokazati, pokazati, da u konačnici trebam uspjeti. U to sam vjerovala, mada ni sama nisam znala što to znači uspjeti. Osjećala sam se da sam bombardirana prilikama koje ne smijem propustiti. Osjećala sam da je sve sad ili nikad i da se ništa dobro neće tek tako ponoviti.
Počela sam sve više shvaćati rečenice iz romana Orhana Pamuka. Njegov Istanbul je postao moj Zagreb; i slast i pakao. Neobično je kako nas grad može usisati u sebe i kako lako možemo postati tek gradski trbuhozborci. Istanbul je uvijek glavni junak Pamukovih djela. I kada mi se ostvarila želja da posjetim Istanbul, tamo sam otišla s čvrstim uvjerenjem da ću upoznati živo biće, a ne tek grad.
Ljubav prema Zagrebu u meni je rasplinula ljubav prema drugim gradovima. Shvatila sam da treba biti turist u svakom gradu, jer samo turisti mogu biti dovoljno budalasti da se zapilje u stvar koju nitko drugi neće primijetiti. Turisti su pjesnici i obratno. Valja uočiti nove krhotine na starim fasadama, stara lica na novim mjestima. Da mi je netko rekao da ću bezveze otići na sastanak neke udruge i mjesec dana poslije toga ići besplatno u Istanbul… Ne znam što bih. Ali to se dogodilo. Moj san se ostvario zahvaljujući slučajnosti.
Na ljetnoj školi u Velikom Trnovu, u Bugarskoj, upoznala sam Petru, djevojku iz Slovenije, s kojom sam se automatski povezala i koja mi je predložila da dođem u Ljubljanu i sudjelujem na čitanju poezije. I eto, tako sam svoju poeziju prvi put čitala pred ljudima. Među dvije-tri pjesme koje sam pročitala našla se i jedna o Zagrebu. I sjećam se kako sam poslije čitanja razgovarala s Petrinim prijateljem kojemu se svidjela ta pjesma, pa smo nastavili nešto kratko o gradovima. To me je valjda inspiriralo. Shvatila sam da već predugo pišem o Zagrebu i o sebi u Zagrebu. Nekoliko mjeseci poslije, složila sam svoj rukopis i poslala ga na natječaj. Bilo je to razdoblje kada sam mislila da stvarno nema vajde od mog pisanja, da nisam talentirana i da bih trebala prestati. Upravo tada sam dobila mail u kojem je pisalo da je moj rukopis nagrađen, tj. da ću izdati zbirku.
Zagrebačka škola i tradicija je da uvijek prima mladice i kalemi ih na svoje stare grane. U Zagreb su uvijek dolazili pjesnici, neki su se odmah i nastanili, dok su se drugi kratko zadržali da bi nastavili drugdje. U Zagrebu su svi od nekud došli i njegova vreva je uvijek tako nestalna i komešava, da se i sam poželiš samo utopiti u njoj, prepustiti se njegovu ritmu i biti jedno sa svim tim hitrim koracima.
Priča o Zagrebu se dogodila i istinita je. Sadrži stvarne događaje i ljude.
Je li ovo dovoljno? Hoće li shvatiti? Hej, ma sve u redu! Rekla si svoje, to je najbitnije.
