Admira i Boško – Sarajevo (20. vijek)
Sami kraj 20, prag 21. vijeka, trećeg milenijuma naše civilizacije. Ali, razlozi ponovo isti, i isti tragični ishod. Priča, sama po sebi, čak i teža od drugih, jer ovo dvoje zaljubljenih nije stradalo od svoje, niti od ruke nekoga iz njihovog okruženja, bilo koga ko je mogao da njihovu vezu doživi lično po ma kojem osnovu. Stradali su od nepoznate osobe, samo zato što su bili to što jesu – zaljubljeni. Admira i Boško.
Tog 18. maja 1993. godine, Admira Ismić i Boško Brkić imali su po 25 godina. Zajedno su bili od svoje 16, od godine u kojoj su u Sarajevu održane Olimpijske igre, najveći simbol mira. Zajedno su ostali i kada je počeo rat u BiH, kada je Boškova porodica napustila Sarajevo i izbjegla u Srbiju. Boško nije želio s njima kako bi bio uz Admiru, iako ga je majka molila da ne ostaje.
I Admiru je molio njen otac, ali da ne ide nigdje. Te 1993. godine, život para, kojem je rečeno da su bošnjačko-srpski, u Sarajevu je postao potpuno neizdrživ. Admira i Boško željeli su da sa teritorije pod kontrolom bošnjačke vojske pređu na teritoriju pod kontrolom srpskih snaga. Normalnim jezikom rečeno – da odu od Mejtaša do Grbavice. Pa od Sarajeva do Kruševca, i onda do Kanade.
Njihov prelazak preko mosta, nekada znanog kao Vrbanja most, dogovorile su i dvije zaraćene strane. Pa opet, nasred mosta, odjeknula su dva hica. Prvim je iz snajpera pogođen Boško, i preminuo je istog trena. Drugim je smrtno ranjena Admira. Uspjela je da dopuže do Boška, zagrli ga – i tada je i ona izdahnula.
U svom posljednjem zagrljaju ostali su osam dana, jer nijedna strana, čak ni mirovne snage, nisu smjele da izađu na čistinu i pokupe tijela. Dvije strane se i danas optužuju za njihovu smrt, iznose različite dokaze, citiraju različite svjedoke… Za to vrijeme, na molbu Admirinih roditelja, njihovi kovčezi su preseljeni sa groblja na Lukavici na groblje Lav.
O Admiri i Bošku su snimani filmovi, pisane knjige, komponovane pjesme… I stalno su nazivani „sarajevskim Romeom i Julijom“, sa čime se njihovi roditelji ni danas ne slažu. Kako su govorili u svojim izjavama – Juliji i Romeu su porodice branile da se vole, dok su Admiru i Boška u tome podržavale od samog početka do tog tragičnog kraja. Neko sasvim treći im to nije dopustio.
I, zaista, kao što kaže pjesma – „kakva Julija, kakav Romeo“?! U našoj neposrednoj blizini postoje ljubavne priče koje zaslužuju da ih upoznamo, slavimo i (pod)sjećamo ih se. Romanse veće, burnije i snažnije od te famozne veronske.
Nažalost, i tragičnije od nje.
