Mara i Adel – Split (16. vijek)
O Mari i Adelu pisao je još mletački ambasador, u književnost ih je uveo Luka Botić, a u operu Josip Hace. Ova nesrećna ljubav i danas je inspiracija umjetnicima, ali i mladim ljubavnicima.
Kako to već ide na ovim prostorima, između Splićanke Mare Vornić i Klišanina Adela ispriječile su se nacionalne, vjerske i kulturološke razlike. Ljubav mlade dalmatinske hrišćanke i mladog muslimana turske nacionalnosti od početka je bila nedopuštena.
Sve je zaista krenulo po zlu na prepunom splitskom pazaru, gdje Adel jednog dana sreće Maru i u ljubavnom zanosu joj, pred svim prolaznicima, pjeva pjesmu napisanu za nju. Njegov spontani romantični čin bio je uvod u prošnju koju je spremao, ali na dogovorenom sastanku dvoje zaljubljenih se Mara ne pojavljuje. Umjesto ljubljene, do Adela dolaze loše vijesti.
Marin otac Dizdar i njena braća saznali su za događaj sa pazara, i optužili Maru za grijeh. Bijesni zbog njenog koketiranja sa čovjekom druge nacije i vjere, kažnjavaju je zatočeništvom u samostanu. Adel obilazi ovo mjesto i preko njegovih zidina šalje strelice sa porukama, ali one nikad ne stižu do Mare.
Mladić se odlučuje i na ultimativnu žrtvu svog vremena – mijenja vjeru i dolazi u samostan. Ali, suviše kasno, jer Mara, oboljela od dana kada su je razdvojili od njenog dragog, umire nedugo prije Adelovog dolaska. Od velike ljubavi ostaje samo velika legenda, koja živi već punih pet vijekova, kao uspomena i kao upozorenje.
Da to upozorenje nikada nije shvaćeno dovoljno ozbiljno, dokazuje činjenica da se u istom gradu nekoliko vijekova kasnije zbila slična tragedija.
Veza pomorskog oficira Branka Hribara i njegove voljene Grozdane Aljinović nije imala odobrenje njihovih porodica, pa se, pomalo poetski, odvijala u sijenci – jednog svjetionika. Čuveni splitski svjetionik na Đigi dugo je bio njihovo skrovište u trenucima nježnosti, ali je splitska javnost usput saznala za to i mladi par pretvorila u temu ogovaranja, što je za njih bila tačka bez povratka.
Posljednjeg dana karnevala 1933. godine, Grozdana i Branko su plesali i pili cijelu noć, a šta je tačno značila njihova čudna narudžba da im orkestar odsvira i posmrtni marš, Split je otkrio ujutru – kada su u podnožju svjetionika pronađena dva tijela sa ranama od metaka.
Svjedočenja govore da je sahrani prisustvovao „cijeli Split“, kao i da su njihove porodice bile još jedne od onih koje su jezik razumijevanja našle tek onda kada su se zauvijek oprostile sa svojom djecom.
