Rastanci su teški.
Neki put su jednako teški kao i počeci.
Počeci su posebno teški za introverte. Situacija u kojoj, na primjer, upoznaješ nove ljude zna biti skliska. Unatoč tome što sam si odabrala posao koji iziskuje da koristim paterne ponašanja ekstroverta, nikada se nisam osjećala kao da spadam u tu skupinu.
Da, pristupačna sam. Da, lako mogu započeti razgovor s potpunim neznancima. Štoviše, mogu učiniti da se u mom društvu osjećaju ugodno, makar se sama u tom momentu ne osjećam tako. I mogu zadržati osmijeh na licu dok sve u meni gori, propada, bježi, urla, lupa šakama po stolu ili jednostavno – šuti.
Ne, to nije hipokrizija. To je želja da zadržim hrabro i sabrano lice u situacijama u kojima se ne osjećam ugodno. Neke od situacija u kojima se često nađem čak ni ne smatram prirodnim – zašto bi se, na primjer, stajanje s mikrofonom u ruci, pred 1000 ljudi, dok se razotkrivaš kroz pjesmu, mimiku lica, pokret i glas, smatralo prirodnim ponašanjem?
Mi smo bića navike. Naviknemo se brzo na dobro, pa ga uzimamo zdravo za gotovo. No lako za to – navikavanje na dobro i nije neki grijeh. Ispod svega, dobro je. Ipak je dobro. Problem je kad se naviknemo na loše. Loše prijateljstvo, loš odnos, lošu vezu… Negdje u nutrini sebe, znamo da je loše za nas, ali neka “centrifukalna” sila vraća nas u spin loše kobi. I kod svih drugih ljudi, vidjet ćemo znakove upozorenja na vrijeme. Koliko smo puta u problemima naših prijatelja s kirurškom preciznošću dijagnosticirali gdje im “škripi” i ponudili im mudar savjet, a sami za sebe i svoju sudbinu bili kao slijepac koji vodi slijepca? Često je teško učiniti objektivni odmak prema samom sebi jer smo previše “unutra”. Da stvar bude gora, nemojmo zanemariti činjenicu da smo fenomenalni lažovi kada trebamo zavaravati same sebe. Jer promjena je teška, a drek u kojem se nađemo ipak je naš-poznati-stari-dobri drek. Pa ga prigrlimo, kao što prigrlimo i svoje mane, uz neko tanašno opravdanje.
Rastanci su teški. Rastanak od dobre knjige je težak, kamoli rastanak od nečega ozbiljnijeg, s dalekosežnijim posljedicama. Znaš onaj osjećaj kad shvatiš da si 10 stranica od kraja knjige? Zar ne bi najradije odmah okrenuo na posljednju, da si skratiš muke i pročitaš posljednju rečenicu, da vidiš što se zbilo s glavnim protagonistom? Slično je porivu da odeš kod vračare da ti prorekne sudbinu… Jer, tko želi čekati i glavinjati kroz život bez šalabahtera? Ipak, nekako se zauzdaš pa ne okreneš na posljednju stranicu prije reda, pričekaš da stvari odu svojim tokom i kad zaklopiš korice, ostaneš zatvorenih očiju – da još bar minutu, dvije, uživaš u uspomeni na pročitano i proživljeno. Slično je to mirisu osobe koja je upravo napustila prostoriju. Još minutu, dvije, uživaš u njemu, u uspomeni na izrečeno, dodirnuto i poljubljeno.
Jedina dobra stvar kod rastanka je novi početak. Slijede jedan drugog kao koraci. I uvijek se dogode, bez iznimke. To daje osjećaj sigurnosti. To ulijeva nadu. Pregrmiš rastanak jer se nadaš nečem novom, boljem, blistavijem što te čeka iza ugla.
Katkad ne moraš čekati da zamakneš za ugao. Katkad je novi početak upravo ispred tebe. Stoji, blago nakrivljene glave i vragolastog pogleda… I sa smiješkom čeka da otvoriš oči i ugledaš ga.
