Udamo se za pogrešnu osobu. Do toga dolazi zato što u trenucima zbližavanja sa tom osobom pokazujemo samo dobre strane, a malo toga otkrijemo što bi je moglo uplašiti. Isto važi i obrnuto. Možda bi najbolje pitanje na prvom izlasku bilo: “Koliko si zapravo lud/a”?
Možda mi imamo tendenciju da postanemo bijesni kada se neko ne slaže sa nama ili smo drugačiji od te osobe po pitanju intimnosti, seksualnosti i zajedničkog života. Niko nije savršen, a problem nastaje u tome što se nedovoljno otkrijemo prije braka.
Kada dođe no neuspjeha braka ili veze često smo skloni prebaciti odgovornost na partnera. Onda se pozivamo na svoje prijatelje, koji nas znaju godinama i kažemo da su dobar pokazatelj toga kako smo sjajne osobe. A jesmo li zaista?
Mislimo da ćemo saznati sve o partneru ako mu upoznamo roditelje, gledamo stare fotografije, upoznamo društvo sa fakulteta. Međutim, to ne bude tako. U braku završimo u nadi da će se naša očekivanja ispuniti, a suština leži u tome da sami trebamo raditi na odnosu sa partnerom, jer šablon ponašanja koji ima prema drugima nikako ne garantuje da će se isto ponašati i prema nama.
U našoj davnoj istoriji, ljudi su sklapali brakove iz praktičnih razloga: kako bi udružili kompanije, dijelili zemlju, sačuvali tradiciju ili udovoljavali roditeljima koji su taj brak dogovarali. Međutim takvi “razumni” brakovi bili su uzrok usamljenosti, nevjernosti, iskorištavanja i tuge. Zato smo mi savremeni, emotivni ljudi odlučili da takav brak zamjenimo onim iz ljubavi.
Ono što je važno u braku iz emocija jeste da su dvoje ljudi duboko u svojim srcima instinktivno povezani i sigurni u to da je pored njih prava osoba. Čini se da tražimo sreću u braku, ali nije tako jednostavno.
Ono što zapravo tražimo je srodnost, poznavanje druge osobe i mogućnost zajedničkih planova. Želimo osjetiti emocije koje smo imali u djetinjstvu, ali sa zrelim osobama. Želimo biti potrebni i trebati nekoga, balansirati između povjerenja i razumijevanja. Upravo zato i ulazimo u brak sa pogrešnom osobom, jer sreća ne znači ljubav.
Pravimo pogreške, svakako, jer se osjećamo usamljeno. Zato uletimo u prvu vezu koja nam se ponudi, jer se bojimo ostati sami. Umjesto da tražimo, preispitujemo sebe i svoje stavove, odluke i ciljeve. Samoća nas nekada može spasiti od pogrešnog braka, ali nekad to jednostavno ne doživljavamo tako. Nama je sigurnost sinonim za dvoje, a ako smo i dalje sami, osjećamo se veoma nesigurno i nestabilno.
U konačnici, udajemo se kako bismo se dobro osjećali. Zamišljamo da će nam brak pomoći da otvorimo flašu iznenađenja i životnog užitka. Vjerujemo kako je mnogo ljepše probuditi se u Veneciji u dvoje i gledati zalazak sunca, razgovarati o naim dušama koje su se srele, nego biti sami u Veneciji. Udajemo se kako bi imali saputnika u svojoj avanturi zvanoj život, ali taj brak propadne, jer ne vidimo povezanost između tih emocija i braka. Odnosno ne shvatamo da brak ne znači garanciju za ljubav.
Umjesto toga brak često postane postepeno udaljavanje između partnera i nas, jer se razlike između onoga što smo mi mislili o njemu i onoga što on zapravo jeste svakodnevno povećavaju. Na kraju možda završite u kući u predgrađu, sa djecom koja ubiju strast iz koje su prvenstveno i nastala. Flaša užitka koju ste otvorili na početku odjednom postane prazna i ne znate šta biste mogli nasuti u svoju čašu.
Dobra vijest je da nije važno ako ste shvatili da ste se udali za pogrešnu osobu.
Ne morate ga ostaviti i napustiti, ali biste trebali napustiti romantičnu ideju koja je prisutna u našem društvu zadnjih 250 godina. A ona glasi: “Postoji savršena osoba za nas na ovom svijetu”. Prihvatite realnu tragikomediju, koja će vam reći da postoji neko za vas, ali je takođe ljudsko biće.
To znači da će vas frustrirati, ljutiti, razočarati, ali i da ćete vi to raditi njemu. To se zove veza, to se zove brak. Biće lijepih večera, izlazaka i buđenja u Veneciji, ali biće i očajnih buđenja u krevetu u kući, dok ste umorni, u pms-u, nenaspavani i bijesni. Biće ih.
Ova filozofija pesimizma, a možda čak i realnog sagledavanja situacije olakšava bračni život. Možda djeluje čudno, ali ako počnete razmišljati na način da postoji hrpa loših okolnosti, stvari i osoba, shvatiće da vaš partner i nije tako loš. Jednostavno je stvar percepcije.
Ako ste i dalje u iluziji da za vas postoji savršeni princ koji još nije stigao, jer čeka konja da krene, možda se razočarate kad shvatite da nikada neće doći. Ali je zato tu ljudsko biće koje vas voli.
Osoba koja je savršena za nas nije ona sa kojom dijelimo sve interese i ukuse(jer takva ne postoji), već ona sa kojom možemo pregovarati, raspravljati se i dobro se ne slagati. Iz takvih neslaganja izađu mnogo produktivniji zaključci, nego iz onih u kojima je sve ok. Kompatibilnost je jedan od ciljeva i dostignuća veze, a nikako preduslov, jer ne možete na početku znati koliko odgovarate jedno drugom.
Romantični filmovi i knjige ne pomažu. Čine nas depresivnima, jer završimo u braku koji se odjednom čini takvim neuspjehom, da mislimo da se to samo nama dešava. Budimo se usamljeni i uvjereni da nas je svemir iznevjerio navodeći nas da kažemo DA onom pogrešnom.
Stvarnost je takva da vas taj pogrešni voli, jednako kao i vi njega, samo na jedan alternativniji način. Mejnstrim romanse su prevaziđene davno. Jeste li se udale za pravog?
Autor: Alain de Boton
Izvor: The New York Times