Nakon pet minuta njenog histerisanja ispred automobila, naših ljubaznih pokušaja da joj se objasni da je ušla u zabranu i da se mora vratiti cijelih pet metara unazad, odlučih jednom u životu ne popustiti budali.
Dabogda crko, a vjerovatno i jeste, onaj ko je smislio da:
PAMETNIJI POPUŠTA.
To je najgluplja poslovica koju je neko mogao usvojiti i izvor je zla neviđenog. Prije svega, neprecizna je. Vjerovatno je neka lijena skraćenica od mudrosti ” Sa budalom se ne raspravlja”. Ta je dobra. Budalu ne možeš ubijediti ništa. Ne raspravljaš se nego radiš po svome. I to je ogromna razlika u odnosu na ovu prvu.
Znači, fora je budali ne popusti nego istrajati u namjeri, bez da imaš moralnu obligaciju da budali objašnjavaš zašto nešto radiš. Pametniji popušta je jedna notorna glupost koja prostom logikom stvari dovodi do toga da budale u jednom trenutku odlučuju o svemu, od kakve se cipele nose te godine do ko će ti vladati zemljom 20 godina, jer kad budale već glasaju, ja ću pametniji ostati kući, eto neka budale sprovode svoje…
Ugasim automobil, upalim Instagram i lagano se zavalim u sjedište odlučna da jednom istjeram neku pravdu na konac. A, onda je gospođa, za koju će se ispostaviti na kraju priče da ne zna vratiti unazad automobil, počela da obasipa poslovicama kojima su nas budale kolektivno ubile u pojam. Umjesto da nam odmah kaže da ne zna, što bi nam svima uštedilo živce i vrijeme pa bismo se solidarisali, prvi argument koji je gospođa potegla je bilo da ona nije u ušla u zabranu, jer ona je starija, a:
STARIJI JE UVIJEK UPRAVU.
Stoji onaj znak za zabranjeno skretanje i otužno je slušam dok me časti epitetima balavice. Onda istom analogijom gospođa zaključi da sam i nevaspitana i da se ja trebam vratiti jer sam mlađa. Rekoh joj da saobraćajni propisi ne rade po principu starijeg vozača. Naravno, gospođa se tu sjedi mojih učitelja, vjeroučitelja, roditelja i svih onih koji me nisu lijepo odgojili.
Eto, još jedna poslovica koja nas je dotukla. Odgajanjem djece preko pet godina potpuno neobjektivnom i nenormalnom poštapalicom da je neko pametniji i upravu samo zato što je stariji, slijepo vjerujući u tu, već u genetski nam kod ugraviranu poštapalicu smo se doveli do toga da nam mladi ljudi u zemlji sjede i mire se sa stvarnošću koju su nam ostavili oni stariji koji su prvi popustili pred budalama. Jer stariji znaju bolje, pa ćemo čekati da oni nešto naprave, da se šta može uraditi već bi to stari ljudi radili.
Koliko god zvučalo bezobrazno, legenda o starcima koji su uvijek u pravu je potpuna budalaština ničim osnovana osim željom da se nametne autoritet koji se ne preispituje. Sreća pa uvijek postoje bezobraznici koji se suoče sa stubom srama pa izmisle sijalicu iako im je deda koristio svijeće, izmisle penicilin iako se umiralo časno od upale grla… Međutim, insistiranje u odgoju da se nepropitivanje stavova starijih tretira kao pohvalna osobina dovelo nas je do tačke u kojoj sada jedna cijela generacija, skupa sa ovima iza njih, se vraćaju u rikverc jer su stariji uvijek u pravu pa i kada uđu u zabranu – vraćaj se nazad jer oni znaju šta rade.
I dok ja tako zavaljena u sjedište gledam gospođu kako grana rukama ispred auta i razmišljam o poslovicama, vidim da su se ljudi iza mene lagano počeli vraćati unazad duž cijele ulice. Izdajice. Popuštaju. A, možda samo žure. A, možda su ih naučili da:
AKO IH NE MOŽEŠ POBIJEDITI, PRIDRUŽI IM SE!
Ne znam da li je iko pokušao ovu idiotsku poslovicu prevesti na stvarnost. Ako ne možeš pobijediti fašiste – postani jedan od njih. Ako ne možeš pobijediti kriminalce, postani jedan od njih…
Ova je bezazlena ako se ne možeš dogovoriti sa prijateljicama gdje ćeš na sladoled, ali istina je da danas ova poslovica važi kao ideja vodilja kroz život na Balkanu, pa tako svako malo svjedočimo učlanjivanju pametnih ljudi u neke čudne političke opcije, jer su vođeni ovom poslovicom odlučili da ne pokušaju pobijediti kolonu koja nas vraća unazad, nego im se pridružiti nadajući se da će promjene praviti iznutra i bar diktirati kojom brzinom se kolona vraća u rikverc.
Ovim sloganom životnim su se poveli oni koji su kupili i orintološku poslovicu koja je od većine nas napravila neambiciozne oportuniste:
BOLJE VRABAC U RUCI, NEGO GOLUB NA GRANI.
Realno, najbolje je ne hvatati ptice nikako. Za njih je sloboda. Nije im mjesto u našim rukama. Ali, kad prevedemo ovu oportunističku, komfortzonašku poslovicu na svakodnevni jezik dobićemo onu “Samo neka ne puca!”. Samo neka se goropadnica ne dere.
To je ona u kojoj se zadovoljiš mrvicama, činjenicom da si živ i zdrav (u mom svjetonazoru Božijom voljom, a sigurno ne voljom ovog naroda). Bolje se vratiti unazad cijelom ulicom, cijelo jedno stoljeće vratiti zemlju unazad, nego se baviti bahatom ženom koja prijeti da će otkidati retrovizore. Bolje glasati za bahate goropadnike i goropadnice jer to smo naučili kao i na ovog kolibrića, a ne vrapca od države u ruci, nego sanjati goluba koji je član, recimo, EU.
Bolje među vladajuće, državnog posla se latiti nego sanjati svoje snove… Jer su nas ubijedili da golubovi ne postoje i da će kolibrić narasti ako ga budemo tovili. Ne diraj ništa, ne bavi se granama, šuti, sjedi, ne mijenjaj ništa, pobjeće ti i taj kolibrić od države, entiteta… Vjerujemo da je to istina jer smo samouvjereno ubijeđeni da je istina očita pošto su nas od kako smo progovorili učili da znamo otkriti laž, jer:
U LAŽI SU KRATKE NOGE!
To je laž. Sama poslovica je laž i stara je kao Grčka. Laž ima noge kao Lepa Brena. Trči bolje nego Amel Tuka. Trči graciozno, brža je od svjetlosti, ljepša je od svake istine. Laž opstaje generacijama, širi se kilometrima. Dočekana je svuda fanfarama.
Istinu o tome da nam je svake godine gore i gore je teško vidjeti, a još teže prihvatiti. Ovu je poslovicu smislila neka bezobrazna budala da bi uvjerila ljude da je laž lahko otkriti i poslala ih da spavaju mirno ubijeđeni da će prepoznati kratkonogu laž ako ih zadesi. Tako živimo generacijama vjerujući da nismo naivni i da nas niko ne laže.
I da se vratim na početak, ovi pametni, što znaju da to nije tako, odavno su popustili budalama.
Zato nisam htjela da se vratim bahatoj tranzicijskoj skorojevićki. Iz devetog pokušaja, nakon dvadeset minuta se vratila pet metara nazad, pustila mene, vratila se u zabranu i zaglavila neku novu žrtvu. To je bila mala pobjeda za lokalni saobraćaj, ali velika pobjeda za mene koja se od tog dana zaklela da ne popušta budalama.
