Od početka ove godine hrvatsko društvo i hrvatsko pravosuđe iznevjerilo je još nekoliko žena.
Kao žene, ljute smo. Ali kao majke, ključamo. Upravo se vodi robustan razgovor, o istorijskoj i trenutnoj moći ženske ljutnje kao oružja za društvene promjene. Broj knjiga, članaka, i heštegova na društvenim mrežama naglašava da je ženama dozlogrdilo. Umjesto da budu ušutkane patrijarhalnom idejom ženske emocije kao “histerije”, one prihvataju svoj bijes kao društvenu i poliičku snagu.
On spava, a ja pišem.
Nakon drugog pregleda uha, odem i na treći u Kantonalnu bolnicu Zenica.
Neki dan sam zaglavila saobraćaj u uskoj ulici jer se nisam htjela vratiti nazad (zajedno sa još dva automobila iza mene) jer je neka gospođa odlučila ući u zabranu i zahtijevati od nas da se vraćamo.
Nedavno je rađeno jedno istraživanje koje je pokazalo da u situacijama kada se ljudi izgube umjesto da idu pravo to jeste naprijed, kako bi našli izlaz i pravi put, okreću se nazad. Vraćaju se već pređenom, utabanom stazom kojom su se izgubili.
Taj čovek, moj stotinama kolena udaljeni rođak, decenijama sedi u Javnom preduzeću uglavnom kao direktor. Verujem da će ga odatle izneti u sanduku. I ne samo njega, većinu njih. Udobnost državnih jasli. Majka me onomad poslala kod njega, rekla: Idi…
Tragedija nas je ponovo zavila u crno. Sve ljude ovog podneblja koji nastoje ostati normalni u ova suluda vremena. Ponovo su najmlađi žrtve. I ne znam više kako je moguće, ali opet je roditelj digao ruku na svoje čedo, bar…
Imala sam tada dvadesetidevet godina. I par radnih helanki, crne boje. Jedan žulj na desnom dlanu, i jedan na mozgu, od pokušaja da ono što mi se dešava uguram, na silu, u neki deo gde će da miruje. Imala sam…
“Dobar dan. Vaše dijete od oktobra može u državni vrtić.” “Ali, moje dijete u septembru kreće u školu.” San i java. Nimalo prenakićen scenario, osim što u zbilji neki ovaj poziv možda i ne dočekaju. U Banjaluci. Lista za prijem…
