Najnovija istraživanja britanske istraživačke agencije BJM pokazuju da su visoki muškarci i mršave žene bolje plaćeni od svojih svojih niskih, debljih kolega. Ovo vjerovatno i nije neko iznenađenje za žene i sve one koji su rodno osviješteni: radno mjesto je prvo i jedno od najtežih bojnih polja za žene i njihova prava. Nejednakost polova, počevši od seksualnog uznemiravanja do razlika u platama, je i dalje veliki problem s kojim se žene suočavaju svakog dana. Sada nam istraživanja pokazuju da ženama, koje dobiju sedamdeset i četiri centa za isti posao za koji muškarci prime jedan dolar, treba priključiti i one muškarce koji se svojim izgledom ne uklapaju u postavljeni ideal.
U većini slučajeva, ponašanja poslodavaca pokazuju da postoje obrasci koji ukazuju na (ne)namjernu diskriminaciju.
Dr Ejmi Blekstoun, profesorica sociologije na Univerzitetu u Mejnu, kaže da poslodavci nemaju namjeru da vrednuju svoje buduće zaposlene prema njihovom fizičkom izgledu, ali da to ne znači da njihove odluke nisu ispunjene predrasudama. Njima često prija da misle kako se ophode prema zaposlenima isključivo na osnovu doprinosa kompaniji, ali uprkos njihovim ubjeđenjima i riječima, djela govore nešto drugo. U većini slučajeva, ponašanja poslodavaca pokazuju da postoje obrasci koji ukazuju na (ne)namjernu diskriminaciju.
Ova profesorica nije bila iznenađena podatkom da viši muškarci primaju višu platu, a da deblje žene primaju daleko manje, prosječno 2 500 funti godišnje i da su upravo one u najnepovoljnijem položaju. Kako objašnjava, sociološke analize pokazuju da su ove nejednakosti posljedica kulturno-istorijskih okolnosti i usvojenih društvenih pogleda na pol, tijelo i moć. Iz ove perspektive postaje jasno da visina budi osjećaj moći i autoriteta, a da su deblje žene najmanje plaćene, u velikoj mjeri, zbog opsesije mršavošću koja vlada u našoj kulturi.
Bolji položaj sitnijih, mršavijih žena ima još jedan uzrok – kulturni obrazac po kojem je poželjno da je žena manja i slabija od muškarca. Od nje se prosto očekuje i bukvalno i simbolički da zauzima manje prostora.
Svi na pozicijama moći tvrde da svi imaju jednake šanse bez obzira na fizički izgled. Svi znamo da to nije istina.
Manja plata koju primaju žene i muškarci “nepoželjnog” izgleda već je dovoljno da se zapitamo, ali ono što stvar čini gorom je da je to sve posljedica jednog širokog sistema potčinjavanja kojem se često ne može izmaći. Uz sve to, nejednaka plata samo je jedan od oblika seksizma na radnom mjestu.
Ipak se uporno, sa svih strana, tvrdi da fizički izgled i pol ne igraju nikakvu ulogu i da svi imaju jednake mogućnosti da uspiju. Međutim, nekada je dovoljno da se okrenemo oko sebe i da vidimo da je realnost malo drugačija, a ovakva istraživanja to i potvrđuju. Koliko je samo žena i muškaraca koji nemaju tijelo kakvo se traži i koliko mora biti demorališuća spoznaja da će zbog toga trpiti posljedice i diskriminaciju koju političari i svi na pozicijama moći poriču i konstantno guraju pod tepih.
Kulturološki gledano, svi su na gubitku kada se diskriminacija ušunja na radno mjesto, jer ukoliko napreduju samo oni koji se uklapaju u ekstremno uske vizije rodnih ideala, gubi se veliki doprinos koji bi mogli donijeti oni van kalupa. A naročito one van kalupa.
