Godina: 1957.
Mjesto: Holandija.
Ideja: Iskoristiti vazduh i zelenilo kako bi se učenici motivisali na rad, istovremeno stičući i jačajući imunitet.
U ove vrele ljetne dane, zamislite učionice ispunjene zelenilom i prekrivene sunčevom svjetlošću. Ili da kažemo zamislite zelenilo i sunčevu svjetlost prekrivene dječijim koracima. Zamislite učionice bez zidova i škole bez krovova.
Neki prije nas su ovo zamislili, nasmiješili se onim sigurnim osmijehom ljudi koji ideje provode u djela, izgradili od travki i biljaka učionice, presjekli crvene vrpce načinjene od izlazećeg sunčevog vazduha i zvanično otvorili otvorenu školu.
Pa dobro, možda nije baš tako bilo (svašta se na suncu izmašta), ali da su u prvoj polovini dvadesetog vijeka otvorene škole bile prilično uobičajena stvar širom zapadne Evrope, to je istina.
Sve je započelo prije 112 godina kada su Nijemci u Šarlotenburgu podigli prvu školu u prirodi, ubijeđeni da će nastava izvođena u takvoj atmosferi doprinijeti izgradnji samopouzdanja i nezavisnosti učenika.
Ova zamisao je nakon Valdešule ili Šumske škole, kako bismo je zvali na našem jeziku, ubrzo postala veoma popularna, a gradnja se nastavila s mišlju da će svjež vazduh i boravak u prirodi doprinijeti sprečavanju bolesti i borbi protiv sve raširenije tuberkuloze, koja je bila nemilosrdan neprijatelj u periodu prije Drugog svjetskog rada.
Umjesto tuberkuloze, ljude kao da je zarazio virus otvorenih škola pa je tako do 1937. godine radilo devedeset i šest ovakvih ustanova širom Evrope, a neko je zarazu prenio i u SAD, na Roud Ajlend, 1908. godine. Ljudi su bili u takvoj groznici od svježeg vazduha da su 1922. godine, ubijeđeni u efikasnost i dobrobit prirode po dječije zdravlje i um, u Parizu organizovali Međunarodni kongres koji je organizovala Liga za otvorene škole.
Ali, svemu se nađe lijek pa tako i ovoj boljci. Sedamdesetih su u opšti sistem zdravstvene zaštite uvedeni antibiotici, onako, na velika vrata, koja su vraćena i na učionice, a učionice vraćene u zidove, a zidovi pod krovove. Što je i logično.
Ali Lola ima prijedlog. Kod nas ovih dana manjka vakcina. Za antibiotike često nemamo novca. Škole su nam nerijetko toliko stare da su već same počele da evoluiraju u otvorene.
Zašto da ne iskoristimo svoje slabosti? Kažu da je najpametniji onaj čovjek koji svoju slabost pretvori u snagu pa evo prilike i dobre ideje.
Šta je potrebno za ovako nešto? U krajnjem slučaju, nekoliko pokretnih tabli i malo dobre volje.
Možda trenutno nismo u mogućnosti da isfinansiramo gradnje poluotvorenih objekata ili da renoviramo škole tako da imaju velike prozore, s mogućnošću da se uvijek, brzinom svjetlosti ili umorenog djeteta željnog sunca, spuste i izvedu đake van. Možda nije zgodna reforma školskog sistema, po kojoj bi nastava trajala od prvih toplih dana proljeća pa tokom cijelog ljeta, a škole bile zatvorene zimi. Praktičnost prije svega, a ekonomija prije praktičnosti.
Uvaženo!
Dosta naših škola ima travnata dvorišta. One koje nemaju su, opet, smještene u gradovima i mjestima koje nedaleko imaju park ili, doslovno, šumu. Nema tog mjesta kod nas koje je toliko veliko da se neka lijepa i zgodna travnata površina ne može “dohvatiti” pješice.
Kako bi bilo da se bar jednom sedmično iznose stolice za prvačiće koji bi zajedno imali nastavu u prirodi?
Sigurno bi se moglo (kad bi se htjelo) dobiti odobrenje i isfinansirati postavljanje klupa u parku, tako da bar jednom sedmično, jedno odjeljenje ima otvorenu školu. Ili da se u manjim mjestima tako nešto napavi na najbližim izletištima?
Kako bi bilo da se u našim prelijepim šumama naprave osnovne konstrukcije, koje ne podrazumijevaju više od osiguravanja suve podloge, stolica, table i uslovi u kojima bi, eto, jednom u mjesec dana imali nastavu u prirodi?
Djece je, istina, mnogo, ali i šuma još uvijek, hvala Bogu, na pretek. Kažem hvala Bogu, jer ljudima, onim odgovornim, rijetko možemo da se zahvalimo, a kako stvari stoje sve će ih biti manje, baš kao što je i djece manje iz godine u godinu.
Zar zaista ne bismo mogli iskoristiti i osposobiti stare, poluporušene zgrade, učiniti ih bezbijednim i dovesti u funkciju spratove bez krova i zidova?
Istina, mi nismo arhitektice, ali evo. Zašto se ne bi raspisao konkurs u kojem bi studenti ili mladi arhitekti slali prijedloge za idejno rješenje naših šumskih škola? Ili napuštenih kuća? Čak i da nema nagrade za najbolji projekat, jer siromašna smo zemlja, sigurne smo da bi se mnogo njih odazvalo, ako bi im se to upisalo u iskustvo, neophodno svakom na putu od diplome do prvog posla.
Dodatna dobit. I to ona koja ne izaziva loše emocije, jer na nju ne ide porez.
Evo, mi smo iznijele prijedlog kako da škole učinimo srećnima. Kažemo škole, jer neće samo djeci biti ljepše i od koristi za male glave i pluća koja bi da dišu. Kad dođe proljeće i svjež topao vjetar krene s juga, ko ne bi umjesto sivih zidina izabrao kratki put, stolice na suvoj zemlji i sabiranje ptica ili oblaka, pravih jabuka ili kestenova?
Moraju li djeca da čekaju i provode noć budna, kad od uzbuđenja san neće da dođe, pred jedan izlet godišnje ili mogu da budu napolju bar jednom sedmično? Zar nije moguće imati i izlazak i školu? Zar nije moguće imati radost svaki dan?
Mi mislimo da jeste. Mi znamo da jeste.
Godina: 2016.
Mjesto: Bosna i Hercgovina
Ideja: Iskoristiti najčistiji vazduh najljepših šuma umjesto dosadnih zidova i nebo umjesto sivog kova za brisanje klaustrofobične atmosfere učionica i motivaciju onih čije misli lutaju.
