Imala sam tada dvadesetidevet godina. I par radnih helanki, crne boje. Jedan žulj na desnom dlanu, i jedan na mozgu, od pokušaja da ono što mi se dešava uguram, na silu, u neki deo gde će da miruje.
Imala sam i bež patike uprljane od penjanja na velike kamione pošle izjutra za Bugarsku. I majice stisnute uz grlo, da mi kroz šoferku ne vire u poprsje.
Imala sam i snove. I oni su živeli, nisu umirali, iako nije bilo vreme za njih. Bili su strpljivi.
Imala sam i neki kartonski valjak tamno plave boje, ispisan zlatnim slovima, i u njemu neki papir, neki dokaz da sam ja politikolog diplomirani.
I imala sam policu, tata poručio od prijatelja stolara za jedan od rođendana. Ništa veliko, da ne odvali slab zid skučenog stana, ali opet dovoljno komotno da ta diploma tu stane, da stoji. Da čeka.
Od tada, a prošlo je skoro osam godina, niko mi nikad nije tražio ovaj papir na uvid. Čak ni kopiju.
Imala sam roditelje, radnička klasa, dovoljno sposobne i voljne da me skromnim platama, unovčavanjem čekova i pozajmicama školuju. Imala sam potrebu da im siđem sa leđa, da skliznem pršljen po pršljen, pa sam rano počela da radim. Bilo je tu svega tokom školovanja, ali ovo sa pranjem šajbni je došlo kasnije. Onda kada sam mislila da će se firme otimati za moje znanje. O, kako je crvenokosa žena smeštena u sobu broj 4 Biroa za zapošljavanje bila u pravu kada je zavodeći me u sistem rekla: Curo moja, borba tek sad počinje!
Kakva borba, bokte mazo, pa zar ja nisam zastavu zabola u zemlju polažući diplomski?
Zar sad ne slede dani kada ću ubirati plodove svog višegodišnjeg truda, zar sad ne ide posao, plata, usavršavanje, dobra plata, letovanje, zimovanje?
Kakav danak neiskustvu, što bi se reklo.
Kakav sudar sa realnosti. Kao da sam u studentskom domu živela u nekom vakuumu, zabuljena u knjige i skripte, ušuškana u neki mirniji život, i debele trenerke i papučetine, nikad dovoljno sita, umorna, spremna da preskačem red zbog bečke šnicle i pirea iz kesice.
Onda iskoračim iz tih malih studentskih soba ko avet podbuo od učenja, na ulicu, puna očekivanja, naduvana željom da kompanijama pokažem koliko mogu, koliko znam i kako se neće zajebati ako baš mene odaberu. Kitim biografiju, unosim sve što sam ikada naučila, biram najozbiljniju fotografiju, ponosno pritiskam send, send, send, send, send, send…. send, send, send, send…i tako godinu, dve, po koji razgovor, po koji ulazak u finalni krug, po koje objašnjenje da nemam iskustvo.
Ali tek sam završila fakultet, nisam ga mogla pre steći.
Nama ipak treba neko ko ovaj posao dobro poznaje.
I tako redom. Sa ili bez objašnjenja.
Počnem da pišem, lokalne novine, dnevne novine, sitna kinta, sramotno mala.
I onda, u odsustvu ponuda, novca još više, zateknem sebe jednog jutra, maglovitog i uvek prilično sumornog, kako naslonjena krajem dupeta na frižider za sladoled držim četku, i čekam prva auta da priđem, da priupitam vozače da operem stakla.
Kako izgleda prati šajbne sa dvadesetidevet, sa diplomom, sa curom koja ima osamnaest i trčkara puna poleta u šortsu, radeći za Budvu, dok ja giljam za tampone, espreso i poneko šišanje?
Ličilo je na tadašnja jutra u izmaglici. Još sveža, još pomalo mračna, usnula, vlažna.
Ličilo je na tadašnje očekivanje da sunce grane što pre i ugreje kožu.
Nije bilo prijatno, posebno ne onda kada bih strugala sa stakla zalepljena ptičja govna zapekla od Sunca, dok vozač balavi mlateći sa dvadeset dinara ili zvecka nekom sićom u šaci. Misleći da mu je zbog bakšiša dozvoljeno da gleda u dupe.
Nije bilo prijatno, posebno kada bi svraćali poznanici, oni koji su znali da sam diplomirala u Beogradu, pa pitaju: Otkud ti ovde, daj ne seri da ne možeš da nađeš posao?!.
Nije bilo prijatno prilaziti autima, svakojakim vozačima, pitati ih: Jel mogu da operem šajbnu, pokazujući četku sa koje kaplje sapunica niz zglobove do lakta.
I smejala sam se ja tih meseci, a krunila se ko suv lebac, jer šta oni imaju sa tim što sam izvukla loše karte.
Bolelo me do srži kad odmahnu rukom, kad grubo kažu: Ajd mani me, a ja tek prvi korak ka autu napravila. Ne zbog novca, naravno, to je njihovo pravo, već ove reči pojačaju taj neki osećaj da si baš potonuo. Osetiš se ko neka kerina ofucana koja je htela da je neko nahrani ili pomiluje, a taj neko je ćušnuo. Nisam sigurna dal je poređenje dobro, ali je osećaj odbijanja tako nekakav.
Bilo je dana kada bi me slomilo sve, tek tako. Puknem ko trska, odem do toaleta, neretko zatičući šofere kako se zapiraju pod miškom, zaključam vrata, čučnem kraj wc šolje, i plačem. Nije to bilo ono dugo plakanje, temeljno, nisam imala vremena za lagano otčepljivanje. Taj jad je gruvao, isplačem se onako uz ridanje, sa šakama preko usana, da se ne čuje, da baš niko ne čuje, otkinem malo papira, obrišem oči, nos, pustim vodu, jer sam kao piškila, i izađem da teram dalje.
Sve vreme sam sebi govorila: Ok, ne očajavaj, život je film, ovo je samo jedna od uloga koje te čekaju. Nije baš sjajna, ali možda osvojiš Oskara. Za najbolju sporednu ulogu, u svom životu. Tako sam lizala svoje rane.
Od tada do danas za sve loše u životu kažem: evo je još jedna uloga iz koje ćeš izaći jača i mudrija, ako Bog da. Scenario je očajan, al šta je tu je.
Mogla sam tih meseci, godina, da se zatvorim u sobu, stežem diplomu u rukama, plačem, tonem ili da izađem napolje i živim.
Ne sećam se da sam krivila državu, sistem, partije, sudbinu, svemir, Boga, sebe. Bilo je svega. Prihvatila sam to kao život, kao šetanje po liniji koja ide dole gore. Bila sam tada dole, nekad se činilo ko da me živo blato jede i da me nikad ispljuniti neće, a onda tek tako jednog jutra zazvoni telefon i dobijem ponudu za posao.
Čovek mora biti dovoljno mudar da ne očajava kad je u rupčagi, jer sve prođe, teče ko reka. Ono što je važno je da u tim danima, mesecima ne digne ruke, već nastavi. Neka boli, teraj dalje. Dok noge nose. Dok srce radi.
Na toj pumpi, tih meseci, sa četkom u rukama i prašinom na svakom delu tela, naučila sam koliko mogu da progutam, koliko mogu da teram i kad mi se stoji u mestu, koliko mogu da se smejem i kad sve u meni zapomaže.
Naučila sam da hiljadarka zarađena na ovom mestu ili u banci isto vredi. Molim vas dve pice i koka kolu. Uzmeš platiš, niko ne pita, niko ne skenira novčanicu.
Isto vrede, isto kupuju. I onaj iz banke i ja sa pumpe poješćemo tu picu i popićemo tu kolu.
Naučila sam da na diplomu gledam kao na svoje znanje, a ne kao na papir koji će mi sam po sebi doneti posao. Naučila sam da se i sa njim u rukama moram boriti, možda više i jače nego da ga nemam. Da će me to rezati na trake, na mnogo njih, ali da će na kraju sve biti ok. Šavovi od spajanja traka će ostati, ali ću biti cela ili polucela, zavisi.
Sve ovo je život, majku mu, i sve ovo su uloge, i što ih više promenim, biću jača i mudrija, ponavljam sebi.
Zato se trudim da budem dobra, najbolja u onoj koja mi je data, kao da je samo za mene pisana, jer možda već sutra dobijem priznanje za svoj trud, nekog blistavog Oskara ili šta već.
Nebeska pravda je čudo.
Samo ne bi bilo loše da se malo ubrza.