Nije važno koliko si dobra osoba, jer te loše stvari neće zaobići. Nepravda neće nestati, jer nisu svi isti, ma koliko se društvo trudilo da stvori atmosferu ljubavi, mira i tolerancije. Nema ih! “Moje dete” Stojana Srdića u režiji Ane Đorđević ne samo da to pokazuje, već brutalno podsjeća. Društvo je tolerantno samo za one koji nisu mnogo drugačiji, a Romi to izgleda nisu. Oni su oni na koje pomislite kada se čuje glasna muzika, vidi ispružena ruka koja prosi i asocira na prljavštinu. A šta znate o njima i njihovom životu? Gorčina ne nestaje iz usta i knedla se ne spušta u grlu, jer strašno je šta se ovim ljudima dešava, a mi to gledamo i podržavamo tragikomičnu realnost.
Jovana Gavrilović u ulozi desetogodišnje Ranke stvara lik silovane desetogodišnje djevojčice, dok njenu majku tumači Ivana Nikolić koja je i nagrađena za glumicu večeri. Njihova sugestivnost i patnja pogađaju tamo gdje najviše boli. Svaku majku, svaku osobu koja je mogla shvatiti brutalnost svijeta u kojem živimo. Njihovi životu nisu dostojni čovjeka, njihovi snovi nisu nikada prerasli u realnost, jer njihova je kuća ulica, a birokratski sistem i dalje traži ličnu kartu.
“Za nju treba imati prebivalište, a za njega treba imati ličnu kartu. A ja nemam!” govori otac Ranke, koji silno želi posao, jer nije on čovjek za kontejnera. Međutim, društvo je ono koje ga je stavilo u njega, jer je otpad, samo zato što nismo svi isti. Deklarativna tolerancija koju mi navodno imamo, vidno propada i tone iz trenutka u trenutak predstave. Desetogodišnje dijete je silovano. Samo zato što je izgledala kao anđeo u bijeloj haljini. Samo zato što je niko nije imao zaštiti, a neće ni kasnije. U potrazi za pomoć, više je prepreka nego stvarne mogućnosti da im se pomogne, jer problemi mogu biti samo dublji.
Njihovi životu nisu dostojni čovjeka, njihovi snovi nisu nikada prerasli u realnost, jer njihova je kuća ulica, a birokratski sistem i dalje traži ličnu kartu.
Majka koja mora svoje dijete predati u dom za nezbrinutu djecu primjer je nesebične i jedino majčinske ljubavi, jer ona je samo htjela spasiti Ranku. U trenutku kada se trebaju razdvojiti i kada malena želi kući sav smisao i tuga stanu u jednu repliku.
Nemaš ti kuću dete moje. Ono nije kuća.
Tačno je. Nema kuće i doma za Rome u našem društvu. Nema zaštite i topline koja postoji za one bijele puti. Suze na rastanku majke i ćerke, suze u očima publike, barem onog dijela koji nije mogao gledati ovo kao neko izvođenje, apstrakciju, već kao stvarnost koja se dešava tu, odmah iza ugla, a mi prolazimo. Apsurdnost publike je ta da se smije na paušalne humoristične replike, koje su više gorke nego smiješne, ali nekima je ovo samo puko gledanje, bez doživljaja pa zato zaborave i telefone ugasiti. Bonton na ulazu da se dijeli možda bi čovjek normalnije mogao pratiti predstavu, ali bez obzira na sve, oni koji su htjeli, mogli su.
Sa težinom lanaca sjediti i gledati kako je odvode, kako ona uspjeva da postane hrabra, neustrašiva i samostalna. Uspješna Ranka koja ne samo da se školuje, već i počinje vjerovati u ljubav, nalazi utjehu, smisao i podršku. Možda zato što se najbolje razumiju oni kojima je patnja zajednička. Što je Miško dječak koji postaje zreo muškarac uz Ranku koja svoj ponos čuva, bez obzira na sve što joj se desilo. Koja kaže: “Idi ako želiš, ne moraš biti sa mnom”, uprkos tome što je sama i što su jedno drugom cijeli svijet.
Tragikomedija života Roma se nastavlja, jer bez obzira na svoju patnju, oni se smiju, dočekuju Novu godinu uz pokvareni televizor i lampice, spajaju kraj s krajem i žive prosjačkim životom, koji je stao tamo negdje na onoj istoj raksrsnici gdje je stalo i Rankino djetinjstvo. Njena bijela haljina uprljana krvlju, simbol je svega što se djetetu sa deset godina desi. Siluje njega društvo, taman da to ne uradi teča Zule. Siluje, jer kaže da je prljavo, drugačije, tuđe. A ono nije ništa, nego dijete, sa istim potrebama, snovima i željama.
Željama koje se poput sakupljanog novca u medvjediću ostvare na štetu onih koje voli. Dijete postane čovjek, ali bez svoje porodice, koja je morala žrtvovati sve, kako bi spasila njega. Dijete postane majka i kroz svoje dijete ispravi nepravdu svijeta ili barem pokuša ispraviti. Nije ono krivo nikome što je rođeno tamo gdje ne treba, jer bez obzira što je dobro i neiskvareno, dese mu se loše stvari. A dijete, kao i svako drugo dijete, još uvijek ne shvata zašto.
Scenarista i reditelj su u sat i po uspjeli prenijeti bezbroj predrasuda, motiva koji se vezuju za ovu manjinsku grupu, a glumci su maestralno prenijeli Romsku dušu, navike, govor, izgled i navike. Fascinantno je kako je tako mnogo emocija i slojeva stalo na jednu scenu sa šest glumaca i mnogo više uloga. Odabir muzike je posebno uticao na stvaranje slike o njihovoj kulturi, tradiciji i običajima, a jačina za koji decibel više je samo akcentovala dodatno koliko se oni smiju i vesele, čak i onda kada im se najviše plače.
Svi glumci su bili vrijedni pohvale, što je pokazao i višeminutni aplauz, kao i ustajanje većeg dijela publike u želji da glumcima pokaže koliko su ih dotakli. Ipak, važno je istaći da se glumica Jelisaveta Orašanin posebno pokazala glumeći čak četiri različite uloge, mijenjajući tek sako ili cipele, a u svaku ulogu je unijela originalnost i motiv koji se vezuje za tu funkciju.
Još jedan Zaplet, još jedno zaplitanje u glumu, zbilju, stvarnost, fikciju, improvizaciju, maestralnost, vrtlog emocija i nevjerovatnih talenata. U iščekivanju narednog, Lole predstavu “Moje dete” proglašavaju za najbolju u ovoj godini, a sutra ćemo saznati koja je predstava prema mišljenju stručnog žirija bila najbolja.
