Pa dođu objašnjenja za sva ona manje dobra dešavanja i mnoge, za dušu tegobne događaje.
Neka saznanja su neophodna za naš lični napredak, ona koja konačno dođu nakon duže pauze našeg življenja i izazovu “aha” momenat, a zatim i paljenje svih mogućih gorućih lampica iznad naših glava.
Naravno da se uvijek javi ono “zašto”, ubrzo i popraćeno onim “pa zato.”
Jer na kraju svih krajeva, sami smo sebi ili najbolje ili najgore društvo.
I uvijek mi biramo šta ćemo postati.
I sebi i onima oko sebe.
“Od samog sebe se ne može pobjeći.” – Često je govorio moj profesor sociologije u srednjoj školi i svi smo utvrdili (ili smo barem trebali) da je to, zaista tako.
I svako izgovoreno – “dobro sam” – a ustvari nisam, se samo gomila negdje u dubini naših grudi, pa nam i disanje tada postaje dnevna obaveza.
Zato ti, budi pametna i ne popravljaj sve i ne čisti ostatke tuđih sranja, nego lijepo na vrijeme zatvori ta vrata.
Sto lokota stavi na kutiju u kojoj se nalazi tvoje vrijeme i strpljenje.
Jer doći će vrijeme kada će i tebi zatrebati baš ta kutija i sve zalihe u njoj, a nećeš ih imati ukoliko budeš s njima sve druge, bezobzirno, redom častila.
Pa svako izgovoreno:
” Neka sama ću.”
“Ne treba mi pomoć.”
” Evo, ja ću.”
Sve ovo uveliko počinje da iritira i nagriza dušu.
I srce.
I mozak.
A i stomak.
I sada ti gledaj šta ćeš.
Reći ću ti samo : ” Spasi sebe, eto šta ćeš.”
Drugima će zasigurno biti čudno na početku.
Ništa im neće biti jasno i najvjerovatnije će govoriti da si se “promijenila.”
Trebat će im možda malo više vremena, ali neka, snaći će se oni već nekako.
Ne brini ti za njih.
Samo gledaj, da za tebe tada, ne bude (pre)kasno.
Rukama i nogama, spašavaj se iz svega što ti utrobu izjeda.
I tada ti niko neće biti kriv.
Sve odluke su ipak na tebi.
Moć slobodnog izbora je nenadmašiva moć.
Moć onih koji uvide da je imaju.
A imamo je svi.
I baš to, to treba znati.
I shvatiti.