Postoje roditeljske laži. Postoje stvari koje ljudi nikad ne bi uradili, a onda ih urade. Postoje mitovi o majčinstvu. I postoje tajne.
Kada je Christine Organ rodila svog prvog sina naučila je da postoje određene stvari koje roditelji, a naročito majke ne bi trebale govoriti. Pohađala je časove o majčinstvu i instruktor ih je sve zamolio da ispričaju svoje utiske o ulozi majke. Jedna mama je rekla da ju je iznenadila ljubav koju je osjećala prema svojoj kćerkici. Druga žena je izjavila da je bila oduševljena time što njeno srce može imati toliko ljubavi. Treća je rekla da nije mogla vjerovati da se može zaljubiti na prvi pogled. No, Christinin odgovor niko nije očekivao.
„Ja vjerovatno nisam dala ’pravi’ odgovor zato što kad sam drhtavim i uplašenim glasom rekla da ’je sve to mnogo više nego što sam ikad očekivala’ zavladala je grobna tišina i svi su me blijedo gledali. Tog dana, kao i narednih osam godina, sam naučila da postoje određene stvari koje roditelji osjećaju, ali ne mogu izgovoriti. Zašto? Zato što su to tajne koje mi moramo da čuvamo“, otvoreno priča Christine i odlučno dodaje da je njoj dosta tog roditeljskog ćutanja. Umorna je od pretvaranja, usamljenosti, ignorisanja slona nasred sobe i tajni.
„I ako niko drugi neće to reći ja hoću zato što bi to mogla biti najveća od svih tajni- Ja nemam pojma šta radim“, priznaje Christine i dodaje: „Prije nego što sam postala majka mislila sam da će roditeljstvo samo po sebi biti prirodna stvar koja je ponekad teška. Obrazovana sam žena i imam jak sistem podrške. Pretpostavljala sam da ću instiktivno znati šta trebam uraditi i da ću u situacijama kad ne budem znala jednostavno tražiti savjet ili pročitati knjigu. Postoje tolike knjige i kolumne o svakoj roditeljskoj nedoumici. Naoružana informacijama i intuicijom mislila sam da ćemo muž i ja moći biti roditelji bez problema.“
No, stvarnost je bila potpuno drugačija. Dočekali su ih sati i sati nespavanja zbog nekog problema ili nedoumice. Ni nakon čitanja bezbrojnih kolumni i knjiga o roditeljstvu, konsultovanja sa prijateljima i porodicom, iscrpljujućih razgovora sa mužem i traženja intuicije Christine ni dalje nije znala šta da radi. Sve u vezi majčinstva-od ishrane i spavanja pa sve do napada bijesa i discipline-bi imalo milion različitih mogućnosti i svaka od njih bi imala svoje razloge za i protiv. Često joj se dešavalo da poželi da poviče da nema pojma šta treba da radi.
Dojenje ili flašica? Pustiti bebu da plače ili da spava s vama? Manje ili više aktivnosti? Struktura ili sloboda? Izlasci ili ostajanje u kući? Časovi klavira ili fudbal? Džeparac ili ne? Nagrade za dobre ocjene ili da uspjeh bude nagrada sam po sebi? Raditi ili ostati kod kuće? Koliko vremena dnevno djeca smiju gledati televiziju? Koliko im smijemo pomagati sa domaćim zadacima?
Christinin najstariji sin ima osam godina i ona već strepi od sumnji i pitanja koja će je dočekati vezano za njega u godinama koje tek dolaze.
„Djeca ne dolaze sa priručnikom, a čak i da dolaze niko nikad ranije nije bio roditelj ovom djetetu u ovoj porordici pod ovim uslovima tako da od priručnika ne bi bilo nikakve koristi. Sve ovo je neoznačena teritorija za svakoga od nas. Učimo u hodu i ponekad nemamo pojma šta radimo“, iskreno priča Christine i dodaje u čemu je najveći problem.
„No, umjesto da priznamo da zaista ne znamo šta trebamo raditi, mi sve držimo u sebi. Noćima ne spavamo jer razmišljamo o svemu. Možda dajemo neželjene savjete u nadi da ćemo dobiti potvrdu za sopstvene izbore. Možda zauzimamo odbrambeni stav, osuđujemo ili kritikujemo zato što bi, zamislite, moglo biti više od jednog ispravnog načina da se nešto uradi.“
Christine naglašava da je za nju jedan od najvećih šokova roditeljstva bila brutalna i teška usamljenost koju je ponekad osjećala. Nakon rođenja njenog prvog sina nije mogla da vjeruje koliko se osjećala usamljeno iako nikad nije bila potpuno sama, čak ni u kupatilu. No, ona tvrdi da se nikad nije osjećala usamljenijom kao tada. Imala je osjećaj kao da je zarobljena na pustom ostrvu ili u jarku i kao da nema nikoga osim njenog muža ko bi razumio koliko joj je teško i kroz šta sve prolazi.
„Roditeljstvo ne treba biti tako usamljeno. Ne moramo se osjećati kao da smo sami. Prestanimo se pretvarati. Podijelimo svoje priče jedni sa drugima. Pružimo jedni drugima ruku i izvucimo jedni druge iz tih jaraka. Suočimo se sa tim slonom nasred sobe. Izgovorimo tu ružnu istinu. Prestanimo se toliko bojati toga da govorimo ono što osjećamo. Podijelimo svoje tajne. Jer, iako se nama možda čini da nemamo pojma šta radimo, naša djeca su dobro. Naša djeca su nevjerovatna“, zaključuje Christine.
I to najbolja tajna od svih.
Izvor: Scary Mommy
