I ako voliš tog nekog, kad kažeš “do kraja života” – to zaista i misliš.
I kraj života tog nekog ne znači kraj tvoje ljubavi.
A voljela je Joko Ono tog nekog.
Tog nekog Džona Lenona.
Ali, tog 8. decembra 1980. godine, nekad oko 11 časova, sama ljubav nije bila dovoljna.
Bilo im je potrebno nešto više, nešto jače.
Nešto što je moglo da zaustavi ta četiri kobna metka.
Bilo im je potrebno ono za šta su se, kroz svoju umjetnost i svoju ljubav, borili.
Mir.
Dan poslije njegove smrti, Joko je rekla da neće biti sahrane za Džona.
Džon je volio ljudsku rasu. I molio se za ljudsku rasu.
Molim vas, molite se isto tako za njega.
Prošle godine je obilježila 35 godina od njegovog odlaska tako što je okupila 2.000 Njujorčana u Centralnom parku i zajedno s njima oformila jedan od najvećih znakova mira, formiran od ljudskih tijela.
Voljela je Ono njega.
Ipak, u očima javnosti, Ono je ostala “ono” što je uništilo Bitlse.
A znate šta je on imao da kaže na to?
Rekao je da ako je istina da je Ono kriva za raspad Bitlsa, onda bi trebalo svi da je slavimo, jer je time, ona otvorila put za mnoga remek-djela solo karijera četvorke iz Liverpula.
I Lenon je volio nju.
“San koji sanjaš sam može biti samo san, ali san koji sanja dvoje zajedno je stvarnost”, pisala je Joko 1964. Dvije godine poslije, upoznala je tu svoju drugu polovinu.
Polovinu s kojom je sanjala mir.
I učinila ljubav stvarnošću.
O tajni svoje ljubavi su marta 1969. razgovarali preko telefona sa novinarom Haurd Smitom.
I za to vrijeme su ležali mirno u krevetu mira. U hotelu “Hilton“. U Amsterdamu.
Znate ono kad su sedmicu dana ležali u hotelskom krevetu? Kad su upotrijebili svoj zvjezdani status kako bi skrenuli pažnju javnosti na besmislenost predrasuda i smislenost borbe za mir? Ono kad su performansom protestovali protiv rata u Vijetnamu? E tad.
Tad su govorili i o ljubavi.
Jer bez ljubavi, nema mira.
A s njom, nema ni predrasuda, a kamoli rata.
Smit: Djeluje kao da je parovima veoma teško da uspiju. Vas dvoje djelujete veoma, veoma bliski. Koja je vaša tajna?
Lenon: Ljubav.
I ne postoji ništa što može da zamijeni taj osjećaj.
Moraš da radiš na ljubavi kao da je dragocjen dar, kao da je biljka, biljka o kojoj moraš da se staraš, biljka koju moraš da zalijevaš. Ne možeš samo da sjediš na svojoj zadnjici misleći “oh, pa dobro, zaljubljeni smo tako da je sve u redu”.
Ali, to je ta tajna. To je sva istina, ljudi.
Sve što vam treba je ljubav.
Ne mogu vam dati formulu za upoznavanje osobe koju ćete voljeti.
Ali mogu vam reći da je tu negdje. I da se zaista dešava.
Meni se desilo sa 29, a Joko sa 32. godine.
Ono: Šta god. Nebitno.
Lenon: I dugo se čeka, da znate. Nisam mislio da je tako, ali…
Mislio sam da je ljubav apstraktna stvar kada sam pjevao “Sve što vam treba je ljubav”. Govorio sam o nečemu što nisam doživjeo. Prije toga sam u naletima osjećao ljubav prema ljudima, ljubav prema stvarima i drveću i tome slično, ali nisam zaista osjetio ono o čemu sam pjevao.
Tako je sa svim stvarima.
Prvo pjevaš o nečemu ili pišeš o tome, a poslije i otkriješ o čemu si zaista govorio.
Ono: Pa, ja zaista nisam vjerovala da će mi se desiti u ovoj, kasnoj, fazi života. Počela sam da gubim nadu. Tako nekako je bilo. Postajala sam cinična i sve što ide uz to. Ali, desilo se i veoma, veoma, veoma je dobro.
Lenon: Nije dobro imati…biti sa ljudima kojim možeš da upravljaš sve vrijeme. Ili biti sa nekim ko može da upravlja tobom sve vrijeme. Jer obje varijante su dosadne. Ali ako si s nekim ko ima um koji stalno “kuca”…a to je bila najbolja stvar u vezi sa Bitlsima dok su kucali – stvarno su kucali…
Ali to kucanje je počelo da usporava.
Ono: Mi sigurno nismo…
Lenon: Ali sa Joko, to je kao da živim sa četvero ili petero ljudi…Ludnica je.
Ono: Pa mi i kažemo često, nas četvero se baš dobro slažemo ovih dana, zar ne? Ili nešto tako.
Lenon: Tako nešto. Zatvoriće nas.
Smit: Izgleda da je sam brak, kao zvanična ceremonija, izašao iz mode.
Kako to da ste se vas dvoje odlučili za regularan brak?
Lenon: Ispostavilo se da smo romantici.
Prošli smo mi kroz cijelu tu intelektualnu raspravu o braku, prema kojoj je to samo komad papira koji ti neki tip da. I sve je to istina. Ali kad nam je dao taj papir, bilo je veoma emotivno, i nije čak bilo ni…
Nismo čak mogli ni da dobijemo ljubaznog sveštenika ili biskupa da to učini.
Bilo je u potpunosti protiv svega u šta smo vjerovali, u šta sam ja vjerovao intelektualno.
Pomislio sam “pa dobro, ovo se neće ponoviti, zaboravi da se desilo”. Znaš, mislio sam da je sve to šega.
Ali eto me, sljedeći minut, stojim tamo i ona plače.
I nas dvoje smo poput nježne djece.
Romantici smo, i zbog toga je bilo drugačije.
Smit: Da li je moguće biti previše blizak s nekim? Postoji li takvo što? Jer u vašem slučaju, ne djeluje da je tako.
Lenon: To je onda kao da guše jedno drugo. Vidiš i sam da smo nas dvoje umni ljudi. Tako da…
Da bismo bili razdvojeni, ne moramo biti fizički udaljeni.
Joko: Upravo. Moraš to da kažeš.
Lenon: Upravo sam rekao.
Joko: O, dobro.
Lenon: Upravo sam rekao. Ding, dong, ding, dong. Sljedeća runda.
Joko: Upravo. Ali poenta je da je baš ovo zanimljiv primjer…
Lenon: Pa, svi ti ljudi koji misle da je moguće biti previše blizak s nekim su isti oni koji su odgojeni tako da misle da djetetu ne bi trebalo da pruže previše ljubavi.
“Par ne bi trebalo da bude previše vremena zajedno. Dobro je da suprug radi u Americi dok je žena u Brazilu.”
Mi ne vjerujemo u sve te gluposti. To je samo neka društvena hrišćanska glupost koju nam je neko izložio par generacija unazad.
Jer nemoguće je djetetu dati previše ljubavi.
I ako voliš nekog, ne možeš biti previše s tom osobom.
Ne postoji takva stvar.
Nas dvoje ne želimo da budemo razdvojeni.
…
…
Pol Kraston je jednom rekao, “sve što želim u životu je vodeni krevet, TV i pisaća mašina”.
Pa, sve što ja želim je običan krevet, TV i gitara.
Naravno, sve osim Joko.
Pacifisti u srcu, Joko i Džon su htjeli samo jedno.
Da vode ljubav, a ne rat.
I da čovječanstvo učini isto.
Da čovjek da šansu miru.
Zamisli takav svijet.
Eto, probaj. Usudi se.
Naslovna fotografija: Ivor Sharp
