Oprostite mi, griješila sam i još sam na tom putu.
Optimista sam otkako znam za sebe, a to vam je posljednjih, slagaću, koliko godina. I isto toliko nosim iste ružičaste naočale, jer ne podliježu izmjeni trendova.
Ne čitam crnu hroniku dnevne štampe, jer me tuđa tragedija ne hrani.
Ne gledam vijesti, jer kad mi voditeljka hrapavim glasom poželi dobro veče nakon statističkog izvještaja unesrećenih sa svih krajeva planete, danima mi nije dobro.
Za terorističke napade saznajem samo od šašavog muža koji osjeća dužnost da me informiše da svijet ode do đavola. A ja, ne slušajući ga, potvrdno klimam glavom i poput iskusnog konobara kad mu se već dobro pripiti gost žali na svoje ljubavne jade odgovaram: „Ma da. Strašno.“
Politiku ne pratim još otkako sam stažirala u Narodnoj skupštini, jer veću šaradu ne vidjeh ni na jednom vašaru. A tragičnu komediju prepucavanja lidera političkih stranaka zamijenila sam dobrom knjigom koja će me, za razliku od šupljih izjava onih koji nam upravljaju državom, oplemeniti. Grešna sam, jer nisam pristala da mi roditelji kupe radno mjesto. Nisam odabrala siguran posao koji će me činiti nesrećnom. Ne težim uhljebljenju u „državnoj firmi“.
Nije mi namjera da radni dan provedem radeći što manje, a da za to uzmem od poslodavca što više.
Grešna sam, jer ne tražim ono loše u društvu koje me okružuje, ne čekam da se sve samo od sebe razriješi da bih bila srećna. Ne čekam da mi kašika padne u med niti da se drugi zauzmu za mene. Čak ni da me se sjete.
Ipak, moj najveći grijeh je što ovakvom stavu učim i druge. Jer, kao life coach ili motivacioni mentor, pomažem ljudima da vide dalje od ograničenja koja su im nametnuli drugi, ali i onih koja sami sebi nameću. Grešna sam, jer podstičem druge da sanjaju velike snove i da nađu načina da za njima hrabro idu. A ovakav pozitivan stav ljudi ne praštaju lako.
Nazivaju me sanjarom i neznalicom, ponekad i mazohistom i komformistom, a ne vide da ja živim daleko ljepše od većine onih koji sa ponosom sebe nazivaju racionalnima.
Ja volim svoje ponedjeljke. Jutrom se budim nasmijana, biram da radim nesiguran posao koji volim, okružena sam ljudima koje obožavam, udata za čovjeka uz kojeg mi srce pri svakom zagrljaju poskoči jače (iako me uporno obavještava o terorizmu 🙂 ). Čitam knjige od kojih rastem, rekreiram se kad odlučim, imam hobije uz koje zadovoljavam glad za eksperimentima.
I srećna sam gotovo neprestano.
No, jesam li ovakva bez osnova? Potpuno skrenula?
To, zapravo, zavisi od toga kroz kakve naočale vi gledate. Ako mislite da je bolje da čuvate posao koji vas vodi infarktu, jer „bolje je vrabac u ruci nego golub na grani“, ako leksilijumom liječite brak od kojeg će vam štitna proraditi, jer je bolji od samoće, ako su prijatelji uz koje ste lažno nasmijani bolji od sjedenja uz dobru knjigu, onda sam u vašim očima ja ili genije ili potpuni ludak. A uvjeravam vas da nijedno nije tačno.
Nisam ni iracionalna ni nerealna niti nesvjesna svijeta u kojem živim.
I ja, kao i vi, vidim nezaposlene svaki put kad u podne kročim na ulicu, jer kafići su prebukirani.
I ja vidim porast siromaštva u starici koja traži obrok u kontejneru.
Čujem zvuk vozila Hitne pomoći i znam da je neko ozbiljno bolestan ili povrijeđen. I ne trebaju mi sve te vijesti da znam šta se oko mene dešava.
I ja sam, kao i vi, završila fakultet za koji sam tada mislila da mi garantuje zaposlenje.
I ja, kao i vi, izlazim na izbore u nadi da će sljedeći put nešto biti bolje za čitavu zajednicu, a i pojedince unutar nje. I moja, kao i vaša, nada posljednja umire. Ipak, moj život nije satkan samo od nadanja, sjedenja i čekanja. Moj život je prožet jasnim ciljevima i čeličnom voljom da od njega napravim tačno ono što sam zamislila ili nešto još bolje, bez obzira na društveno-političku situaciju u kojoj živim.
Doduše, ja sam odrasla u porodici alhemičara i još od malena gledala kako se vrijednim i upornim radom, poštenjem i dostojanstvom može stvoriti san ako tako odlučimo. Jer upravo to su uradili moji roditelji, a njihovim stopama se krećemo i mi potomci. Zato i ja upornim fokusom na svoje snove i vrijednim radom biram da moj život bude drugačiji. A na mnogo toga mogu uticati. Tako sam izabrala da idem za svojim snovima, da budem okružena ljudima koje ću voljeti, da gradim i radim posao koji obožavam, da sama život uzimam u svoje ruke i ništa ne prepustim slučaju i ni za šta da ne krivim i optužujem državu, sistem, privredu, politiku, druge. Ja ne težim, tobože, sigurnom životu na uštrb svoje sreće.
Zahvalna sam na vrapcu u ruci, ali i golub sa grane će biti moj.
Kako to znam? Biram tako i činim sve da tako i bude. I prije ili kasnije to i uspijevam.
Da li uspjevam, jer sam sposobnija od drugih? Ne.
Pametnija od drugih? Ne.
Jasan cilj i čvrsta volja oduvijek su bili presudni za moje uspjehe.
I to što sam odabrala da ne budem NEMOGUĆISTA, VEĆ NAJBOLJA VERZIJA SEBE.
U videu koji slijedi ću i vama otkriti kako.
Znači li to da je meni uvijek bilo lako? Ima trenutaka kad bih rado vrisnula od bola. Ali ne odustajem. Jer daleko je lakše naporno raditi na tome da kreiram život kakav želim, nego udobno čekati da mi ga kreiraju drugi.
Kako to možete učiniti i vi?
Tako što ćete prestati kriviti okolnosti za sopstvene neuspjehe i prihvatiti odgovornost za njih.
Tako što ćete prestati govoriti da je nešto nemoguće i to učiniti mogućim.
Tako što ćete zatvoriti gubicu, podići guzicu iz fotelje i ovoga puta nešto promijeniti, učiniti drugačije.
A ja vam želim svu sreću u tome!
