Kakav je vaš pojam ženske ljepote? Ogleda li se ona u atributima koji su današnji ideal ili vam je atraktivna snaga i samouvjerenost žene? Ako je vaš odgovor drugi, onda vam donosimo sjajnu priči o Amili Avdukić, ženi koja se usuđuje pobijeđivati godinama i razbijati stereotipe o ženama i dizanju tegova. Ona je prvakinja u crossfitu i jedna od perspektivnih sportistkinja u našoj zemlji. Vjerujemo da će vam se svidjeti.
Kada i kako si se počela baviti crossfitom?
Crossfitom sam se počela baviti prije otprilike tri godine. Tad me drugarica povela na prvi trening. Prije toga sam igrala odbojku i bavila se fitnesom generalno. Od aerobika i teretane, do intrusktorice pilatesa i personalne trenerice, probala sam otprilike sve što se u gradu moglo naći. Međutim u jednom trenutku sve to postane pomalo monotono i dosadno. Prednost Crossfita u odnosu na druge vrtse fizičke aktivnosti je u tome što je beskrajno raznovrstan i prilagodljiv svim starosnim skupinama i svim razinama fizičke spremnosti.
Crossfit objedinjuje elemente gimnastike, atletike i olimpijskog dizanja tegova. Ovo ljudima zna zvučati strašno i strano, međutim osnovni cilj je pripremiti tijelo na izazove svakodnevnog života. Vježbe su sasvim prirodne i moguće ih je prilagoditi svima. Klub u kom treniram, Hit Fit Sarajevo, i trener Adi Halepović, prvi licencirani Crossfit trener u BiH i profesor sporta i tjelesnog odgoja, u stanju je svakome približiti ovu vrstu vježbanja. I upravo u tome leži bit, ljepota i izazov, vraćamo se korijenima i onome za što nam je tijelo stvoreno: da bude brže, snažnije i bolje.
Koliko su žene zastupljene u ovom sportu i je li još uvijek apstraktno ljudima vidjeti ženu koja diže tegove?
Među razlozima zbog kojih me Crossfit i dalje svaki dan oduševljava je i činjenica da ne postoje kategorizacije po kilaži ili visini, niti postoje muški i ženski standardi. Treninzi su identični za muškarce i žene i čak ukoliko se radi o timskom takmičenju, muškarci i žene takmiče zajedno u timovima. Nisam nikad i ni u jednom drugom okruženju ili sportu vidjela više podrške i poštovanja. Ljudima jeste i dalje čudno kad me vide u teretanama. Čudno je što se ne bojim tegova i čudne su stvari koje radim. Međutim ja i u tome pronalazim motivaciju. Htjela bih da prvenstveno žene shvate da nema potrebe da se uklapaju u stereotipe ili da se boje biti drugačije da bi bile „ok“. Radi se o tome da budemo sretni s onim što jesmo i radimo, pa čak i ako to naizgled „nije za žene“.
Za veoma kratko vrijeme osvojila si čak tri prva mjesta: “Zagreb Throwdown 2014”, “Varaždin Throwdown 2016” i “Dalmatian Throwdown 2016” te treće mjesto na “Serbian Throwdown 2015”. Koliko ti ova priznanja znače i koliko rada i predanosti stoji iza ovih uspjeha?
Vrlo je bitno naglasiti da se takmičarski Crossfit, jednako kao svaki drugi natjecateljski sport uveliko razlikuje od rekreativnog. Treninzi su zahtjevni i duže traju, a čitava priprema iziskuje puno predanosti, odgovornosti i hrabrosti. Da nije bilo Adija koji je uvijek potpuno predano vjerovao u mene ja ne bih otišla ni na prvo takmičenje u Zagrebu, koje sam na kraju osvojila. Njemu dugujem beskrajno puno zahvalnosti. Na kraju napornog vikenda, koji me često tjera van sopstvenih granica, stajati na vrhu podija je osjećaj neuporediv sa bilo čim drugim. Takmičenja su me naučila da ukoliko istinski vjerujem u svoje sposobnosti mogu postići i ono što sam mislila da neću nikad. Naučila su me strpljvosti i upornosti. Osjećaj da sam do vrha podija došla sopstvenim radom i trudom uz nesebičnu podršku ljudi oko mene, učinio me ponosnijom i sretnijom nego ikad. Ali u suštini ne smatram najvećim uspjehom sve te medalje i osvojena prva mjesta. Često se i ne radi o tome. Radi se o tome da sam zbog toga u prilici motivisati ljude da budu bolji i da vjeruju u sebe.
Je li moguće balansirati sve obaveze i šta je najveći izazov u bavljenju ovim sportom, jesi li morala nešto žrtvovati?
Čvrsto stojim iza toga da u životu ne postoji ne može. Postoji želim ili ne želim dovoljno. Ukoliko nešto dovoljno želim, pronaćiću vrijeme za to. Izazov u suštini nije u samom treningu ili u tome da savladavaš nove vještine, nego u odlučnosti i istrajnosti koja ja potrebna da se dođe do nivoa na kom se ja danas nalazim. Takmičenja su izuzetno zahtjevna i takmičarke odlične. Pronaći želju i volju da ustanem u pet onim danima kad treba trenirati dva puta dnevno, ne odustati kad noge više neće poslije trčanja dionica ili se smiriti i duboko udahnuti kad gimmastika ne ide… to je najveći izazov.
Kako ocjenjuješ položaj žena u sportu u BiH, ali i generalno položaj žena u društvu?
Naivno bi bilo ignorisat činjenicno stanje i govoriti o tome da objektivne prepreke za ostvarivanje bilo kakvih sportskih ciljeva u BiH ne postoje. I tu se ne radi samo o ženama, nego o svim sportistima. Ja međutim nastojati ne tražiti izgovore i jednostavno dajem sve od sebe da u uslovima koje imam i sa ljudima koje imam ostvarim najbolje moguće rezultate. Sretna sam sto sam u životu imala priliku da upoznam jako puno upravo ovakvih žena. Pocevši od profesorica na fakultetu koje su rušile predrasude o tome da ženama nije mjesto u politici ili IT kompanijama, do mojih sestara i prijateljica koje me svaki dan podsjećaju na to koliko istinske ljepote leži u predanosti, marljivosti i upornosti. Same smo odgovorne za to na koji način se doživljavamo. Vjerujem da ukoliko čvrsto vjerujemo da smo vrijedne i sposobne, prevazići ćemo i prepreke koje nam sistem u kom živimo nameće.
Na koji način razbiti predrasude i stereotipe o kategorizaciji muških i ženskih sportova i jesi li ti uspjela u tome?
Silno me boli što se žene u sportu još uvijek i prečesto srozavaju na ono kako im tijelo izgleda. Ljepota Crossfita je u tome što prevazilazi ograničeno razmišljanje ove vrste. Više primarna stvar nije koji je broj na hlačama ili vagi, nego koliko sam danas brža, bolja i spremnija nego juče. Privilegovana sam i počašćena što mogu da doprinesem tome da se žene osjećaju prirodnije i bolje u okruženjima koja su predugo nazivana “muškim”…u teretanama, na stadionima i na planinama. Sve dok budem mogla nastojat ću da pokažem ljudima da ne postoje prepreke te vrste i da niko nema pravo da im kaže da im negdje nije mjesto.
Podrazumijeva li ovakav životni stil veliku dozu hrabrosti (a možda čak i ludosti) s obzirom na to da je tvoj zvanični stav i misao vodilja “she who dares to win”. Odakle baš to?
She who dares wins za mene znači svaki dan iznova napuštati komfort zonu. A to je, iskreno, pomalo strašno. Strašno je pokušavati naučiti stvari kao što je hodanje na rukama, strašno je podići iznad glave kilažu veću od moje sopstvene, strašno je ispočetka kako se ljudi koji ne razumiju moj način života počnu udaljavati, strašno je trčati zimi u šest ujutro kad okolo nema nikoga i hladno je. Međutim zahvalna sam i sretna što sam dovoljno zdrava da budem sposobna pomjerati sopstvene granice. Kad se radi o takmičenju, tu nema više zadrški. U životu uvijek nekako nešto čuvamo. Čuvamo srca, čuvamo ruke, čuvamo novac, čuvamo vrijeme…. U trenutku kad sam ja na drugom mjestu i djevojka na prvom mjestu je ispred mene sa samo jednim bodom, vise nema čuvanja. Tu se daje sve. Takvih je trenutaka vrlo malo u životu. I zato u njima iskreno uživam. Svi oni sati treninga su vrijedni tog osjećaja.
Koliko se ovaj dio tvog života prenosi na ostale i šta radiš kada se ne baviš crossfitom? Kako izgleda tvoj tipičan dan, a kako jedan trening?
Crossfit je za mene metafora svih izazova s kojima se srećem u životu, a kao takav se divno prenosi u sve njegove aspekte. Kad se sretnem sa situacijama u kojim ne znam kako da se ponašam ili ako naiđem na naizgled nepremostivu prepreku sjetim se da je bilo dana kad sam prevazišla objektivne, fizičke prepreke da bih postigla ono što jesam. To mi ulijeva nevjerovatnu snagu i samouvjerenost. Potpuno sam sigurna u svojoj sposobnosti da naučim i prevaziđem bilo šta.
Osim što treniram i takmičim se u Crossfitu, djevojka sam kao i svaka druga. Volim da vjerujem da sam dobra sestra i iskrena prijateljica, obožavateljica planina i vrijedna radnica. Sve se ovo nekako uklapa u moju svakodnevnicu. Zaposlena sam kao HR generalist u sarajevskoj IT kompaniji Mistral i sretna sam što i tamo imam potpunu podršku svih kolega i kolegica s kojima radim. Moj dan počinje rano, ustajem u pet i šetam psa i spremam hranu za taj dan. Treniram prije posla pa radim od pola devet do pet. Poslije posla ponovo idem na trening i tad mi se na trenignu pridružuje i trener Adi. Oboje imamo poslove pored Crossfita, a Adi isto koliko i ja mora da balansira i žrtvuje stvari da bismo uspjeli. Beskrajno sam zahvalna što me trpi svaki dan, što svoje znanje dijeli sa mnom. Vikendi su posvećeni ljudima koje volim i zabavi. Obozavam planine, skijanje i planinarenje, puno vremena provodim tamo. Radi se o balansu i o tome da istinski volim ono što radim.
Sto se treninga tiče, sretna sam što ne moram da brinem o tome sta ću i kada raditi. Adi sastavlja program za mene, orijentisan ka tome da radim na svojim slabostima i svakodnevno napredujem. Ukoliko treniram ujutro i naveče, jutra su posvećena izdržljivosti i intenzitetu (trčanje, plivanje, ili veslanje) a večeri vještinama i snazi (gimnastika i tegovi).
Koja je tvoja poruka svima koji bi se željeli baviti ovim sportom, ali i svima koji tek pronalaze svoje interese?
Budite hrabri. Crossfit je divna prilika da sebe upoznate i zavolite malo bolje.
Those who dare win.
Društvo nameće standard ljepote i ideala žene. Međutim, ti svjedočiš da snažna, samouvjerena i sposobna žena uvijek osvaja svijet. Kakva treba biti savremena žena?
Svoja. Savremena žena treba da bude svoja. Voljela bih da žene prestanu da nastoje da se uklapaju u standard samo zato što misle da će biti odbačene i proglašene drugačijim. Za mene ne postoji ništa ljepše od osobe koja istinski zna ko je i vjeruje u sebe. Trebalo mi je dugo vremena da naučim da nema potrebe da ispunjavam tuđa očekivanja ili norme koje društvo nameće. Ali sam zbog toga danas sretnija nego ikad.
