Sigurna sam da su mnogi od vas gledali The Intouchables, tragikomediju o njegovatelju osobe koja ima paraplegiju. Vjerovatno su neki od vas, nakon gledanja filma, pomislili kako i nije tako loše biti njegovatelj osobi sa invaliditetom. Zatim imamo film “Ti nisi ti” iz 2014. godine sa predivnom Hilari Svenk kojoj je dijagnostifikovan ALS (amitrofična lateralna skleroza), koji prikazuje njenu borbu sa bolešću, raspadom braka, prijateljstvom sa drskom studenticom i rok pjevačicom sa kojom uspostavlja iskren odnos.
Nakon filma opet su se vjerovatno mnogi divili hrabrosti glavne junakinje.
Poslednji u nizu kojeg sam gledala je film “Dok nisam srela tebe” u kome glavni glumac – kvadriplegičar – odlučuje da okonča svoj naizgled težak život tako što odlazi na kliniku u Švajcarsku na eutanaziju. Čitala sam komentare mnogih koji su gledali film kako je tužan, kako nije fer što je Vil ostavio Lu, kako je morao da nastavi da živi zbog njene ljubavi.
Ali niko, čini mi se, nije pomislio da je ta odluka bila možda i jedina koju je on, od nesreće, donio samostalno 100%. Do tada su drugi odlučivali da li treba jesti, da li treba ići doktoru, na koncert, bilo gdje.
Vjerovatno se sad već pitate šta se dešava, zašto vam prepričavam ove filmove? Reći ću vam… Ubijeđena sam da su za mnoge, ma i gotovo sigurna, ovo jedini filmovi koji obrađuju temu invalidnosti, a koje su pogledali… Vjerovatno se sad pokušavate sjetiti još nekih filmova, neki su možda i uspjeli. Još jednog, eventualno dva.
A da li se iko sjetio da se u Banjaluci od 2011. godine održava Filmki festival o osobama sa invaliditetom? Na ovom festivalu se ne prikazuju srceparajući holivudski blokbasteri, već stvarni filmovi sa pravim živim osobama sa invaliditetom. Za pet godina festivala prikazano je preko pedeset filmova (uglavnom dokumentarnih) koji prikazuju svakodnevni život osoba sa invaliditetom, iz svih krajeva svijeta. Prikazani su njihovi problemi, odnos okoline prema njima, njihove unutrašnje borbe kao i one sa društvom u kome žive, želje, nadanja, dostignuća, uspjesi…
Znate li ko čini publiku koja dolazi na Filmski festival o osobama sa invaliditetom? Same osobe sa invaliditetom, članovi njihovih porodica, njihovi prijatelji… I tek poneki slučajni prolaznik.
Prema slobodnoj procjeni organizatora, za pet godina postojanja, festival je posjetilo samo oko 500 ljudi. Žalosno, zar ne?
Zašto Filmski festival ne bi mogao biti posjećen kao, na primjer, Kratkofil ili neki drugi festival koji se održava u našem gradu? Možda nema dobru reklamu, nema zvučne, velike sponzore, nema organizaciju od 50-100 ljudi. Ali ima volju i želju da ljudima koji nemaju invaliditet pošalje poruku da iako si osoba sa invaliditetom život ne staje. Imaš pravo na život, na školovanje, posao, ljubav, porodicu, sreću.
Ukoliko ranije niste čuli za Filmski festival o osobama sa invaliditetom nadam se da će vam ovaj tekst probuditi radoznalost i da ćete doći 29. septembra u Dom omladine u Banjaluci, da pogledate bar jedan od filmova koji se budu prikazivali na ovogodišnjem Festivalu.
autorka: Vanja Čolić