„Ni materija ni prostor, a ni vrijeme, već dvadesetak godina nisu ono što bijahu oduvijek. Valja očekivati da će tako velike inovacije preobraziti svu tehniku umjetnosti, da će time uticati na samu stvaralačku maštu i možda najzad, najčudnije, izmijeniti i sam pojam umjetnosti.”
– Piéces sur l’art
Tako je prohujale 1931. pisao Pol Valeri, renomirani francuski esejista i pjesnik. Savremeno ruho 21. vijeka, skrojeno prema dometima tehnološke (r)evolucije, otkriva budućnost koju je Valeri usnio i zapisao. Inovacije uma su neupitno uticale na formu izraza te spektar mašte stvaralaštva. Dolaskom novih medija, dekonstrukcija samog pojma umjetnosti, kako teorije, tako i prakse, zakoračila je na scenu. No, preobražaj koji je Valeri vizionirao nije obezvrijedio esencijalne role koju remek-djela umjetničkog uma igraju na pozornici postojanja.
Naprotiv, aktuelizacija umjetnosti te prilgođavanje duhu vremena idu u prilog misli da je kultura vječni saputnik civilizovanog čovjeka, ali i da se sveobuhvatna istorija umjetnosti svodi na istoriju samog života.
U prirodi čovjeka oduvijek je bilo da stremi ka visinama. Otud izviru dostignuća nauke i tehnologije. U naravi umjetnika oduvijek je bilo da uspone i padove vizualizije, opjeva ili pak opiše. Otud izvire bogatstvo duha i kulturnog amaneta.
Projektujući ideju uspona modernog čovjeka na ni manje ni više nego zid za penjanje, Oki Sato, kanadski arhitekta japanskog porijekla, objeručke prihvata svoju ćud te maštovitošću i inovativnošću izaziva promišljanje o dekonstruisanoj, ali funkcionalnoj umjetnosti.
Premda je Satov opus impozantan, djelo koje govori više od hiljadu riječi o niti uspona koja veže čovjeka i umjetnika je svakako „Penjajnje uz zid u Omotesandu”. Osmišljeno za potrebe životnog stila brzog vijeka, Satov poduhvat je ustoličen na zidu tokijskog fitnes centra.
Smješten u Omotesandu, aveniji japanskog brijesta, ILLOIHA studio je od Nenda, kako se Sato inače predstavlja u stvaralačkom miljeu, iskao zid za penjanje koji će istovremeno ispunjavati svrhu i inspirisati čovjeka da se u svakodnevnici života zaputi ka visinama.
Dvospratnica tokijskog studija, smještena pod zemljom, tako je postala kanvas na kojem je Nendo vizualizovao uspon kao zid za penjanje sa sakrivenim osloncima i neuobičajenim drškama, čiji elementi utjelovljuju koncept ILLOIHA brenda – „postati lijep kroz pokret”. Ujedinivši dvospratnicu prostora, zid stameno stoji kao sukob između rustikalnosti penjačkog sporta i inovativnosti tokijske urbane scene.
No, Satova vizija nipošto ne smije da bude svedena na puku ljepotu u pokretu. Uz podatak da je JCD zlatna nagrada za dizajn stigla u njegovu biografiju upravo kao priznanje za ovo ostvarenje, zaključiti bi trebalo sa mišlju o pojmu i funkciji umjetnosti.
Pojam lijepog je varijabilan, pojam umjetnosti je dekonstruisan, ali funkcija je netaknuta. Umjetnost nas i dalje diže u visine i održava u kulturnom životu, bila ona naizgled fitnes lice ulice Omotesando ili slika jedne, eto, balkanske prilike.
