U dobu fotografija, dijeljenja sadržaja, filtera i konstantne potrebe za objavama na društvenim mrežama, mi smo se vratili na istinsku vrijednost fotografije i odlučili predstaviti rad Midhata Poturovića. Dugogodišnjeg fotografa koji kroz svoj objektiv, kako sam navodi, prikazuje svijet onakvim kakav jeste. U BiH on je realan, surov i ogoljen do srži, ali ima nečeg posebnog u tome. O svom pogledu kroz objektiv u svijet, Midhat.
Kada si prvi put pogledao kroz objektiv fotoaparata i shvatio da je to tvoj životni poziv?
Interesovanje za fotografiju je počelo prije nekih desetak godina. U mojoj porodici niko se nije ozbiljno bavio fotografijom, tako da tu nema nekog „romantičnog“ početka. Za fotografiju sam se ozbiljnije zainteresovao u ranim studentskim danima i već tada me najviše zanimala dokumentarna fotografija. Narednih godina ta znatiželja i želja za prikazivanjem istine prerasla je u profesiju fotoreportera. Svakodnevno fotografijom istražujem i bilježim pobjede i poraze u društvu te dostignuća okruženja u kojem živim. Dokumentarna fotografija je moćan alat koji može da utiče na zajednicu bez obzira na generacijske, a ponegdje jezičke i kulturne razlike.
Svijet u oku fotografa. Čini li se on na tvojim fotografijama boljim ili lošijim mjestom za življenje?
Dosta realno gledam i doživljavam okolinu u kojoj živim, tako da nastojim da moje fotografije budu prikaz te realnosti. Misija fotoreportera je da prikazuje istinu, objektivnu i stvarnu sliku nekog događaja, situacije ili ličnosti. Jako je bitno pružiti javnosti stvaran i istinit uvid u dešavanja. Svjedoci smo koliko mediji pod pritiscima političkih struja otežavaju rad ljudima koji zaista žele da prikažu realnu sliku nečega što se desilo. Nažalost, danas možete naići na masu montiranih fotografija koje daju krivu predstavu o stvarima koje su se dogodile. Mislim da je u ovoj profesiji najvažnije sticanje povjerenja posmatrača i zajednice kojom smo okruženi, tako da je svijet na mojim fotografijama baš onakav kakav u biti i jeste.
Fotografisanje svakodnevnice i društvenih problema. Kako se pronalazi balans između potreba da se dobije što bolji kadar i fotografija i potrebe da se saosjeća i pomogne u trenutku?
Etika profesije je ta koja drži balans, a konstantna edukacija, rad i iskustvo mogu pomoći u donošenju brzih i ispravnih odluka. Fotoaparat u rukama različitih ljudi može da nanese štetu ili učini dobro društvu ili pojedincu. Veliki problem današnjice su fotografi koji su lovci na nagrade, lajkove i senzacionalističke fotografije. Fotografi koji kršeći etička pravila, od obične priče prave senzaciju.
Koliko su nagrade mjerilo kvaliteta i ko je glavni kritičar tvojih djela?
Svako priznanje ima svoju vrijednost. U tome treba tražiti satisfakciju za dalji rad, posebno ako ste mlad fotograf. Priznanja koja dobijete od stručnih ljudi su dobar znak da ste na pravom putu. To treba da znači kako taj rad koji je nagrađen ima posebnu vrijednost u odnosu na druge radove, ali to ne mora da znači da ste kvalitetniji od drugih. Glavni kritičar mojih radova je društvo u kojem živim, mada najglasniji kritičari su kolege. Mnogo naučimo jedni od drugih.
Umjetnost kao način da se oboji stvarnost. Međutim, živi li se od umjetnosti i može li hobi i strast biti izvor zarade?
To morate pitati nekog umjetnika ili nekog ko se pored svoje profesije iz hobija bavi fotografijom. Smatram da je umjetnost nešto više od ovog što ja radim, tako da sebe ne bih nazivao umjetnikom. Fotografijom se jesam počeo baviti iz hobija, ali se jako brzo probudila ta strast koja je učinila da to postane profesija fotoreportera. Fotografska scena je danas drugačija, tako da ne znam koliko se kao hobi to može isplatiti. Da bi to bio izvor zarade, treba da se odlučite da vam nešto bude profesija, onda morate biti spremni da budete istrajni, vrijedni, a posebno na mnogo odricanja kako bi ostvarili taj cilj. Bitno je da volite to što radite i da svaki put dajete taj maksimum sebe.
Objektivom kroz BiH. Šta si zapazio putujući i fotografišući u našoj državi. Koji su najbolji momenti koje si „uhvatio“, a koji najteži?
Rat je dramatično promijenio fizičko, ekonomsko i socijalno okruženje, tako da je danas upadljiva ta tranzicija kroz koju BiH prolazi, jako su vidljive promjene u društvu i okolini.
Nažalost, često smo svjedoci negativnih stvari koje su zadesile Bosnu i Hercegovinu tako da su i teme na kojima radim često surova realnost. Najteže je raditi priče koje su povezane sa prošlošću i ratnim dešavanjima, dok se svijetli momenti najčešće tiču sporta. U posljednje vrijeme nastojim raditi sa generacijama koje svojim zalaganjem pozitivno i motivirajuće djeluju na društvo, jer u njihovim pričama vidim svjetliju budućnost ove zemlje. Oni sa svojim pozitivnim pričama daju taj balans mom radu, tako da najbolji momenti tek slijede.
U doba selfija, poziranja i lažne spontanosti, kako fotograf dobije pravu spontanost i fotografiju koja vrijedi?
Spontanost se dobije strpljenjem, kroz dosadašnje iskustvo sam naučio da vrijeme uvijek uradi svoje.
Fotošop i programi obrade. Zašto ih koristiti i čemu svi ti filteri sadašnjice? Živimo li u isfiltriranom svijetu privida dobrog života i zabave?
Ne razumijem se mnogo u filtere, osim onih na instagramu kojima često neoprezno rukovanje unakazi originalnu fotografiju. Definitivno živimo u isfiltriranom svijetu privida dobrog života i zabave i to je nekako posebno naglašeno kod nas na Balkanu. Mislim da je veći problem što živimo u društvu punom stereotipa, poremećenih vrijednosti i mržnje.
Fotografija koja najbolje predstavlja tebe.
To je vjerovatno neka fotografija gdje se ja krijem iza svoje kamere.
Koja su to dva fotografa koja te inspirišu i pred kojima je sjajna karijera?
U posljednje vrijeme pratim rad sjajnog fotoreportera koji se zove Ed Kashi, ako bi naveo i drugog onda bih i morao trećeg, četvrtog… Zato je najbolje da se zaustavim na jednom.
