Luda je Bosna, lud je Balkan, ali i luđeg svijeta je bilo. I biće. Ili bar jednako ludog. Nadamo se. Ali i zavidimo mu, jer ipak, najvažnije je biti prvi, makar i u ludosti. A ljudima s Iberijskog poluostrva svakako možemo zavidjeti. Ili bar s njima odmjeravati snage.
Kao i kod nas, bilo je tu svega i svačega kroz istoriju ili bolje reći svega i svakoga, na teritoriji skoro pa najzapadnijoj u Evropi, skroz lijevo, ako gledate na mapi, raširenoj između Sredozemnog mora i Atlantskog okeana, s pogledom na Afriku.
Projurili su zemljom i Rimljani i Vandali i Vizigoti i Arapi, potom razni hrišćani, oslobodioci ili okupatori, ko bi ga znao, kao što ne bi niko ni znao ni raspetljao ko je čiji potomak i šta uopšte tačno znači Španska krv.
Nekako kao i nas, Iberijce ili ako više volite Pirinejce, zadesila je gotovo petstogodišnja muslimanska vladavina, ali kako je počela u osmom vijeku, ovdje je jasno da su oni bili prvi i odnose pobjedu u ovom takmičenju. Jedan nula za zemlju u kojoj stoje Heraklei stelai, Đebel Tarik ili Gibraltarski moreuz.
Da li su Kolumnas de Herkules nastali baš kada ih je na putu iz Eritreje, u desetom od dvanest zadataka, nakon savladavanja Nemejskog lava i Hidre, vodeći Gerinovo stado, po zapovesti kralja Euristeja, napravio Herkules pa su preimenovani kada je četrnaestokilometarski morski prolaz 711. godine prešao Tarik ibn Zijad u pohodu na Vizigotsku zemlju i dobili ime Zijadova planina opet i opet, ko bi ga znao.
Znamo da imamo prolaz, znamo da imamo more i znamo da imamo naslijeđe rodne zemlje rimskih careva Hadrijana i Trajana, koji su se petljali i po ovim našim krajevima, Kvintilijanovog pjesništva i Senekine filozofije, Kolumbovih otkrića i osvajanja, zlata koje nije moglo da sija i da su ga kačili na španske crvene uniforme, natopljene krvlju Maja, Asteka i Inka.
Velika je istorija velikih naroda, velika koliko i teška, slavna koliko i surova.
Ipak, možda je zemlja Servantesovih vjetrenjača najsličnija nama po mentalitetu.
Parlamentarna monarhija koja ove godine obilježava devedeset godina od Gaudijeve smrti, osamdeset od građanskog rata i početka Frankove vlasti i trideset od ulaska u Evropsku Uniju, u kojoj je kasteljanski odnio pobjedu nad katalonskim, galicijskim, astrurskim i potisnuo u gornje desno ćoše jedinstveni baskijski jezik (euskara, jezik sa deset padeža) jedina je dorasla da se mjeri sa nama.
Po svemu pa i po hrani i kuhnji. Šta su u njoj smiješali Španci i kako su napravili hladnu supu od paradajza, rižoto sa svim i svačim i neke španske tulumbe i kako da ih vi sami napravite?
Gaspacho
Ko još može da izmisli da se supa jede hladna? Španci. Mada, tu se onda postavlja ontološko pitanje suštine supe i da li ono u što se ne duva prije unošenja jeste supa?! I još se može jesti na kraju obroka?! I nije ni kuvano?! No, da se ostavimo filozofije, ali bogami i istorije jela kojem je porijeklo sumnjivog karaktera, kao i suština.
Da li su je zbrčkali Rimljani dohvativši se bijelog luka, maslinovog ulja, dodajući vodu i sve to začinjavajući kockicama hljeba i sirćetom ili je izmislio neko kreativan, iako nije znao da je kreativan, već mislio da pravi nešto da pojede u tople andaluzijske dane, u gardovima poput Sevilje, Granade ili Kordobe, ne znamo, ali znamo recept za ultra popularnu špansku hranu za duboke tanjire i kašike, bila ona supa ili ne. Ipak, izjednačenje. Jedan jedan.
Sastojci
- Kilogram svježeg, zrelog, oljuštenog paradajza isjeckana na kockice (može i litar paradajz soka)
- dva manja krastavca isjeckana na kockice
- četiri češnja bijelog luka
- dvije kašike vinskog sirćeta
- 100 mililitara maslinovog ulja
- Kriška hrskavog, prepečenog hljeba
- so, biber i peršun
Plus
- pola nasjeckanog krastavca
- 75 grama prepečenih kockica hljeba
Uputstvo
Sve sastojke stavite u blender i dobro izmiksajte ili, ukoliko nemate blender, dobro izgnječite rukama u velikoj posudi, dok ne dobijete homogenu smjesu. Ostavite u frižider na sat, dva da se rashladi, a po serviranju pospite nasjeckanim krastavcem i kockicama hljeba.
Paella
Paelja ili paeja, kako se izgovara španska riječ zavisno od regiona, Valensijsko je jelo, neki ekvivalent našem rižotu. Ili bi bilo bosanskom loncu? Ime jela koje potiče od riječi za plitki sud u kom se spremalo, u principu ima najbolji princip: stavi pirinač i s njim sve što imaš. Tako možete da dodate pileće meso, zečije i pačje plus puževe. To je najpoželjnija kombinacija originalne verzije. Dakle, logika kao naša: “Stavi četiri vrste mesa, ako imaš, ako nemaš i jedna će da valja.” A u siromašnim dijelovima zemlje, puževi su ona najčešća opcija. No, mi ćemo je preskočiti, ipak nismo Španci. Ovo bi moglo biti dva jedan za njih.
Sastojci
- 500 grama bijelog pirinča
- kilogram i po piletine
- kilogram zečetine i(li) pačetine (dakle, najbolje bi bilo oboje, ali možete i da se odlučite za jedno od dvije vrste mesa. U krajnjem slučaju, paelju možete praviti i samo s piletinom, manje novca, ali tad računajte i na manjak španske magije)
- glavica bijelog luka
- paradajz, nasjeckan na kockice
- 500 grama bijelog graha
- 300 grama graška
- kašičica crvene paprike
- so, biber
- šafran
- ruzmarin, po želji
Uputstvo
Skuhajte grah i ocijedite. Nasjeckajte svo meso na kockice i propržite, dodajte usitnjen bijeli luk, grah, grašak i papriku. Promiješajte da se sve sjedini. Dodajte oko jedan i po litar vode u šerpu, naspite pirinač i miješajući sačekajte da proključa. Ostavite da se krčka oko sat vremena. Kada je jelo gorovo, dodajte so i biber po ukusu, pospite sa malo šafrana, tek toliko da sve primi lijepu, žutu boju, a po želji možete dodati i ruzmarin.
Churros
Istorija, historija, povijest. Kao što mi imamo petljavinu riječi, tako Španci imaju petljavinu istorije i jela, što je slučaj i sa bukvalno legendarnim dezertom, koji ni slučajno ne smijete pomiješati sa ćuraskom to jest odreskom ili sendvičem s mesom. A iako istorija piše svašta o povijesti, jer teoretski povijest je ono što se dešava, a istorija zapisuje povijest, zapisivanje često omane pa moramo da se snalazimo u moru legendi.
Kada je o ćurosima riječ, jedna priča kaže da su stiglu u Španiju iz Kine, dok druga, mnogo zanimljivija, a nadamo se i bliža istini, kaže da su ovo jednostavno, kalorično slatko jelo smislili pastiri, koji su se snašli u nedostatku svježih namirnica i izmislili slatkiš koji može jednostavno da se zamijesi i da se spremi na otvorenoj vatri. Danas Španci ćurose obično jedu prelivene ili umočene u toplu čokoladu, što je naročito ukusno u novogodišnjoj noći, kako su nam neki pričali. Kako prežive toliki napad kalorija, niko ne zna. Gotovo niko. Na ovom terenu je izjednačeno. Tri dva.
Sastojci
- 250 grama brašna
- 700 mililitara ulja
- kašičica praška za pecivo
- pola kašičice ekstrakta vanile
- dvije kriške hljeba
- 50 grama margarina
Preliv
- 200 grama čokolade za kuhanje
- 100 mililitara slatke pavlake
- 100 mililitara mlijeka
- pola kašičice ekstrakta vanile
Uputstvo
Stavite oko 350 mililitara vode da proključa, skinite s vatre i dodajte margarin. U dubokoj posudi izmješajte brašno i prašak za pecivo s prstohvatom soli, napravite rupu u sredini i u nju polako sipajte mješavinu vode i margarina. Sve to izmješajte kuvačom, “tukući” tijesto najbrže što možete. Ostavite da odstoji petnaestak minuta, dok pripremite sos.
A čokoladni sos pravite tako što u šerpu stavite sve sastojke i miješate na laganoj vatri dok se čokolada ne otopi i ne dobijete lijepu, gustu masu.
Ulje sipajte u duboku šerpu. Tijestom napunite špicaljku sa zvjezdastim oblikom i polako istišćite tijesto u vrelo ulje. Kada ćurosi poprime zlatnožutu boju, vadite ih i redajte na upijajući papir. Ponovite postupak dok ne potrošite tijesto.
Kad sve ćurose ispržite, prelijte ih toplim sosom od čokolade ili umačite tijesto u šolju punu slatke čokoladne smjese.
Iako bi bilo mnogo ljepše sva ova jela probati negdje u Sevilji ili Madridu, nešto kao paradjz čorba, nešto kao bosanski rižoto lonac i nešto kao tulumbe s čokoladom vrijedi probati i iz neke od bosanskih kuhinja. Sve je to nešto kao kod nas, ako odlučite da vidite sličnosti, a zapravo ništa nije kao kod nas, ako odlučite gledati razlike. A ludost?
Pa ako odvažemo šezdesetogodišnju Bunjolsku istoriju gađanja paradajzom i uporedimo s Bogojavljenskim plivanjem u rijeci u sred januara ili koridu i suludu tradiciju toreadora sa zborovima i nekim grmečkim koridama na kojima ne stradaju bikovi, već bezbroj pilića i prasića, koji postaju kilogrami mesa, kao i španski bikovi ubijeni zarad zabave, vidimo da smo i u ovom dijelu izjednačeni. Poen za svaku stavku i evo nas na pet četiri.
I pobijediše Španci.
Zamalo.
Izvlačimo džokera.
Promaja.
Da li je onda pet pet i izjednačenje ili ovaj džoker vrijedi više, prosudite sami. Ili zaboravite takmičenje i uživajte u hrani.
Buen provecho. Disfrutanse.
