Možete li barem na trenutak zamisliti koliko je teško kad se nečemu konstantno nadaš, trudiš se i pokušavaš, a nekako te uvijek dočeka zid o koji lupiš glavom i vrati te na početak?
Da, čak i ovako uopšteno zvuči grozno, ali sad razmislite kako je teško kada se cijeli svoj život nadaš ulozi majke – pronađeš ljubav svog života, posvetite se jedno drugom i sve što nedostaje je dijete, potomstvo kao kruna te ljubavi. Oboje znate da je to najprirodniji proces na svijetu već hiljadama godina, ali eto baš vama koji izgarate od želje jedno za drugim i za stvaranjem novog života kao ploda vaše ljubavi – vama ne ide.
Od trenutka kada sam prvi put ugledala svog sadašnjeg supruga znala sam da je on pravi – ljubav mog života! Sve se dešavalo baš onako kako sam u svojoj glavi zamišljala… Zaljubila sam se i nisam vidjela nikog i ništa oko sebe osim njega. Udala sam se iz ljubavi i živim u ljubavi. Kada sam kao djevojčica zamišljala svoju savršenu bajku, dijete je uvijek bilo dio te priče. Nisam htjela da imam karijeru već da budem supruga, majka i domaćica, to je sve što trebam u životu.
Savršen suprug i, doslovno, kuća sakrivena u moru zasađenog cvijeća. Sljedeći logičan korak je bio da ostanem trudna i istinski sam to željela, svim svojim srcem i dušom. Dijete, novi život, biće koje bi upotpunilo savršenu sliku, htjeli smo biti porodica, a za mene je porodica uvijek i dijete. Pokušavali smo tri godine i nakon toga odlučili da odemo doktoru. Nakon nekoliko razgovora i pregleda kod ginekologa, svi su nam savjetovali isto – ako želimo dijete, trebaće nam umjetna oplodnja, prirodnim putem to neće biti moguće zbog više faktora.
Naredne četiri godine smo proveli po bolnicama i klinikama i nekoliko puta pokušavali, ali nije išlo. Ne mogu ni da opišem količinu razočarenja i bol koju smo obje osjećali svaki put kada je zahvat bio neuspješan. U jednom trenutku sam se osjećala kao da ne vrijedim, kao da sam ja ta koja je podbacila i uradila nešto loše. Na stranu i finansijski dio priče, jer umjetna oplodnja je jako skup sport, na stranu i silne hormone koje sam uzimala kao pripremu za proces oplodnje, ono što mi je najteže bilo je upravo to – razočarenje! Morali smo nabavljati injekcije iz Njemačke, Austrije i Švajcarske preko rodbine i poznanika, jer ih u to vrijeme nije bilo u Bosni i Hercegovini. I opet ništa. Nakon svakog odlaska i zahvata na klinici, rodi se mrva nade da će, eto, baš taj put uspjeti i opet nije. Pokušali smo ukupno jedanaest puta i odlučili jednostavno prestati i razmisliti o drugim opcijama.
Svaki odlazak na kliniku u Zagreb košta, od onih sitnih troškova goriva pa do samog zahvata čija se cijena kreće od 3 000 do 6 000 maraka.
Plus sva pripremna terapija. Jedanaest.
Jedanaest razočarenja.
Jednostavno, nije bilo suđeno i skoro dvije godine smo digli ruke od svega, jer smo postali preumorni. Razmišljali smo o usvajanju i razgovarali sa institucijama koje su nadležne za to, ali nikada nismo stigli do kraja i to iz više razloga.
Odustali smo.
Jednom prilikom mi je drugarica spomenula doktoricu u Banjaluci za koju se klela da je pomogla apsolutno svakom ko joj se obratio. Nemamo šta izgubiti, svakako smo sve već probali. Nakon mjesec dana korištenja antibiotika – OSTALA SAM TRUDNA! Da, trudna, na potpuno prirodan način. Ne znam i ne mogu da vam opišem taj trenutak kad sam saznala i kako sam se osjećala. U jednoj minuti želite i plakati i smijati se, vrištati, udarati, razbijati. Ne možete kontrolisati emocije.
Narednih devet mjeseci sam strahovala oko svakog pokreta, jer sam se brinula da li ću da uradim sve kako treba, nisam željela da rizikujem jednu jedinu minutu. Trudnoća nije bila teška ni naporna, samo stresna, ali kada sam na svijet donijela prelijepog, zdravog dječaka od dva kilograma, onesvijestila sam se od sreće. I evo, osam godina kasnije, on je i dalje zdrav kao dren, ništa mu ne nedostaje i trudimo se pružiti mu svu ljubav ovog svijeta.
Da, napokon sam potpuno srećna – ostvarila sam se kao majka! Već osam godina se nije desila nova trudnoća, voljela bih da jeste, ali mi smo stvarno srećni što je nakon toliko pokušaja i razočarenja došlo ikako do trudnoće i to na prirodan način. Nismo više nikad ni razmišljali o umjetnoj oplodnji ili odlasku doktoru, jednostavno smo život posvetili vaspitanju sina i nadam se da to radimo na pravi način.
*Ime autorke teksta, kao i doktorice koja se spominje poznati redakciji portala.*
