Vjera i religija su, kažu, dvije različite stvari i dok većina prihvata religiju predaka, naslijedivši je od svojih roditelja, neki se vremenom sami opredijele za svoj put. Ali i oni koji ostaju u okvirima zvanične, imaju neka svoja uvjerenja, kojima mijenjaju klasične postavke Biblije, Kur'ana ili knjige koju smatraju svetom.
U svakom slučaju, ma koliko različite bile, većina religija ima nešto zajedničko: izuzeće žena iz svetih obreda. Sveštenici da, sveštenice ne. U okviru hrišćanske tradicije, protestanti čine izutetak, dok se katolička i pravoslavna struja drže normi starih koliko i Crkva – bogosluženja obavljaju isključivo pripadnici muškog pola.
Ali iako ovo lako navodi na zaključak da su teolozi uvijek i nužno muškarci, to nije tačno. Od obnove “Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta” to jest njegovog povratka u grupu državnih visokoškolskih institucija i vraćanja starog statusa kao člana Beogradskog Univerziteta 2004. godine, djevojke konstantno čine sedminu upisanih studenata.
Mi smo željeli saznati kako to izgleda “iznutra” i upoznati ženski pogled na nauku o Bogu, baš kao i muško shvatanje ženske uloge u Crkvi i van nje od generacije koja tek dolazi. Zato smo razgovarale sa Tijanom Petković, dvadesetčetvorogodišnjom doktorantkinjom teologije iz Zrenjanina i Aleksandrom Vujićem, dvadesettrogodišnjim Banjalučaninom, koji je Tijanin kolega i prijatelj.
Tijana, kakav je “odnos snaga” muškaraca i djevojaka u tvojoj generaciji?
U mojoj generaciji mislim da je bilo oko 10% devojaka, ravnopravnih devojaka.
Bogoslovlje kod nas se smatra muškom profesijom, pripremom za buduće “popovanje.” Odakle se stvorila tvoja želja da završiš teologiju?
Inače sam veoma znatiželjna i u mojoj okolini niko nije mogao da mi približi dovoljno bogoslovlje koje je meni bilo potpuna nepoznanica, tako da sam iščitavajući knjige shvatila koliko je to lepo i da u potpunosti vidim sebe u toj oblasti.
Budući da kod nas djevojke ne mogu da budu sveštenici, šta planiraš da radiš nakon završetka fakulteta?
Devojke nakon završetka fakulteta se uglavnom zapošljavaju u prosveti, gde predaju veronauku. Mene zanimaju teme koje su povezane sa dijalogom medicine i teologije, kao i socijalnim aspektom Crkve. Tako da, volela bih da se malo ozbiljnije bavim tim temama.
Kakav je tvoj stav po tom pitanju: žene ne mogu da služe liturgije, misliš li da to treba da se mijenja? Ima li načina da se to desi?
Odgovori na ovakva pitanja se nalaze u Tradiciji i Predanju Crkve. Ne mislim da to treba da se menja.
Međutim, bitnost žene se ne umanjuje time što ona ne služi.
U određenom vremenskom periodu postojale su đakonise, koje su imale sličnu ulogu kao đakoni danas, ali je ta funkcija nestala vremenom.
Znamo da kod nas ženama čak nije dozvoljen ulaz u oltar, koji se smatra svetim mjestom. Zašto je to tako i šta misliš da li treba da ostane tako?
Kanoni Trulskog sabora zabranjuju da svako ko nije posvećen ne može ulaziti u oltar. Znači, nije vezano isključivo za žene, već za sve one koji nemaju blagoslov za ulazak u oltar.
I danas mnogi sveštenici smatraju da žena ne treba da ljubi ikone ili da bude pričešćena za vrijeme mjesečnice. Kakav stav imaju studentice, a kakav studenti, mladi budući sveštenici, prema ovom pitanju?
Za zabranu celivanja ikona nikada nisam čula, iskreno. Za pričešćivanje jesam, ali mislim da je to povezano sa istorijskim konktekstom i nadam se da je prevaziđeno svugde.
Ti si mlada djevojka, a ovo je dvadeset i prvi vijek u kome su izlasci, alkohol i veze prije braka najnormalnija stvar. Sve to je, na neki način, u suprotnosti sa izvornom hrišćanskom filozofijom. Kako se ti osjećaš i snalaziš u svijetu danas, između principa teologije i principa svakodnevnice?
Teologija nije osam sati na poslu već život i umerenost u svemu. I teologija omogućava svakom mladom čoveku da živi život slobodno, bez ograničavanja sebe ili osećaja konstantnog greha. Crkva je živi organizam.
Pored pravoslavnog hrišćanstva tu su katoličanstvo, protestantizam pa onda muhamedanstvo i brojne druge religije. Ljudi ipak nekako smatraju svoju religiju onom pravom, onu koja je određena porijeklom. Da li si ikada razmišljala o tome šta je to zbog čega vjeruješ da je tvoja religija (ili da kažemo vjera) ona prava?
Vera nije određena poreklom, već lično, jer krštenje je čin ulaska u Crkvu.
Problem je što se kod nas Krštenje posmatra kao deo Tradicije i kulture.
Međutim, iako je možda najzastupljenije krštenje novorođenčadi, mi ne znamo da li će oni biti odgajani i biti upoznati sa hrišćanstvom. Ja nisam bila odgajana na taj način, ali mi se u adolescenciji pojavila ogromna žeđ za hrišćanstvom.
Mnogi ljudi kažu da vjeruju u Boga, ali da ne vjeruju u Crkvu. Da li za tebe takva razlika postoji ili ne i zašto?
Ne postoji razlika. Crkva je Tvorevina Božija i jedino može prebivati u ljubavi Božijoj. Kao što apostol Pavle piše u poslanici Efescima, neka muškarci vole svoje žene, kao što Hristos zavole Crkvu i sebe predade za nju. ( Ef. 5, 25) U pravoslavnom bogoslovlju ne postoji odvajanje Crkve i Boga, jer je Crkva telo Hristovo.
Šta je ili ko je za tebe Bog?
Bog je ljubav.
1Jov. 4,8
A kako sad sve izgleda na fakultetu osnovanom prije gotovo jednog vijeka, 1920. godine, kojem je status usljed komunističkog režima ukinut nakon trideset i jedne godine rada, približio nam je Aleksandar. Ovaj dečko “van kutije”, koji pored teologije voli umjetnost i uporedo studira i na Fakultetu likovnih umjetnosti o djevojkama na teologiji, u Crkvi i van nje misli sljedeće:
Mi na devojke gledamo ravnopravno. Što se tiče samih studija nema nikakvih razlika pa čak ni posle studija, u samom zvanju teologa. Poznajem dosta devojaka koje su bolji teolozi od dosta muškaraca sa tim zvanjem.
Od pravila stajanja na lijevoj strani, nošenja marame, raznih zahtjeva za vrijeme mjesečnice, kad pogledamo danas, mnogo toga se zapravo jeste promijenilo u odnosu Crkve prema ženama. Misliš li da ima mjesta za još promjena i pomaka i ako da, u kojem smjeru ih ti vidiš?
Mislim da smo mi svedoci tih promena. Naravno da postoji dosta zastarelih pravila koja određuju ponašanje u crkvi, ne samo za žene već i za muškarce, ali dosta njih se danas prosto zaobilazi, jer su svi svesni da su prevaziđena.
Tijana i ostale djevojke završavaju jednake studije, stiču isto znanje, dobijaju istu diplomu kao što ćeš je dobiti ti ili bilo koji drugi muškarac. Misliš li da je sam pol dovoljan razlog za tradiciju i pravila Crkve i danas, nakon toliko vijekova od uspostavljanja ove institucije, da zbog toga im bude uskraćena mogućnost služenja, izuzev u monaškim jedinicama?
Prvo moram da te ispravim – one ne služe ni u monaškim zajednicama. Odeća koju nose ne znači njihov sveštenički čin već monaški, a žena ne može da bude sveštenik. To je tradicija i poredak Crkve. Time se ne narušava poštovanje žene i njen položaj u ravni sa muškarcem. Ovo pitanje je lepo opisao apostol Pavle rekavši da su darovi različiti, a Duh isti. U Crkvi smo svi kršteni jednim krštenjem i primili smo istoga Duha. Ali darovi duha su različiti i svako prema svojoj mogućnosti i prizivu služi Gospodu.
Vi ste jedna nova generacija koja dolazi, koja odrasta i živi po drugačijim “pravilima” u odnosu na starije sveštenike u svijetu u kojem vladaju dosta drugačiji odnosi (ne)jednakosti između muškaraca i žena nego nekada. Šta ti misliš, iz ugla jednog budućeg sveštenika ili teologa, o jednakosti i slobodi kojoj žene teže?
Kao nova generacija, naravno da donosimo nešto novo u živi organizam Crkve, koji čine svi ljudi koji su u njoj. Samim tim
mi donosimo i određene promene, ali sama suština vere i poredak se ne menjaju.
Što se tiče jednakosti i poštovanja žene unutar Crkve ono nije nikad bilo narušeno. Apostol Pavle kaže da nema više ni muško ni žensko – ovo se odnosi na Crkvenu zajednicu i nema kontekst ukidanja polova već jednakost – ali da se vratimo na prethodni odgovor gde se kaže da je Duh isti, a darovi različiti.
I za kraj, ko je ili šta je, za tebe, Bog?
Bog se ne može definisati. Njegova svojstva nisu opisiva našim jezikom. Ali držimo se Svetog Pisma, gde se kaže: Bog je ljubav.
Nemoguće je razlučiti da li su kolege postale toliko bliske tokom predavanja ili su iste knjige, profesori, okruženje i godine uticali da im se stavovi približe toliko da djeluje da su jedno drugom čitali misli ili da su prepisivali jedno od drugog, ipak da se Tijana i Aleksandar slažu, savršeno je jasno.
Ovo dvoje mladih (budućih) teologa daje možda pomalo drugačiju, novu sliku u kom pravcu će se Crkva razvijati, jer oni su ti koji će nositi njen put budućnosti. Možete se slagati ili ne, vjerovati u Crkvu ili ne, vjerovati u Boga ili ne, nakon ovoga nadamo se da vjerujete u prijateljstvo.
A da li je, kako oboje kažu, Bog ljubav ili je Ljubav bog, možda nije ni važno, sve dok je ljubav u jednačini.
Niče je rekao da je Bog mrtav. O Ljubavi ipak nije zaključio tako.
